popove konje i u popovoj kočiji se odvezao u štab. Kočiju sam predao intendantu i u njoj se ponekad još danas proveze komandant Kalničkog područja. Toliko o tome kako sam došao u partizane, a sada još nekoliko riječi o tome zašto se borim: borim se da stvorimo društvo u kome više nikada neće biti popova.

Zdravo!

— Tako je... Bravo! Živio Kočijaš! Živjeli popovi konji! Živjela popova kočija u kojoj se vozi komandant Kalničkog područja! Živio!

— Dosta! — prekine ih Kapara — nismo na mitingu! — I dok je delegat upisivao: »Kočijaš, popov sluga« — Ilija ponovo upita: — Tko je slijedeći?

— Slijedeći sam ja! Zovu me Tamburica, premda nikad nisam svirao na tamburu. Svirao sam kontrabas u limenoj glazbi. Živio sam u Podravini kao zemljoradnik, a bio sam i vatrogasac pa sam svirao u vatrogasnoj kapeli. Kad se u proljeće četrdeset i treće ženio neki oficir iz štaba Kalničkog odreda, partizani su jedne noći došli u selo i cijelu kapelu otpremili na Kalnik, ravno u Poganac. I svirali smo na svadbi da je sve orilo, drugoga dana udarila banda na Poganac da je sve prštilo, a mi bjež’ da se sve prašilo! U tom bijegu netko je bacio trubu preko plota, netko u jarak, neki muzikaši pobjegli, drugi ostali, zamukla muzika. Ja sam ostao i nije mi žao. Eto, i sad bih mogao svirati u divizijskoj kapeli, ali neću, radije sam s vama. A to što me zovu Tamburica, nema veze!

— Kako nema veze? — dobaci Kočijaš. — Svirao si.

Violina, tamburica, bas, svejedno!

Delegat je već upisao: »Tamburica, doveden na

Svadbu!«

— A mene zovu Brico jer sam uistinu brico. Došao sam u partizane ovako: Okladio sam se s učiteljem da ću ustaškom logorniku u Koprivnici pustiti krv. Ama, da ću mu je dobro pustiti! Jednog dana, baš kad sam doznao da su u ustaškom redarstvu opet mučili ljude, dođe mi logornik kao naručen pod britvu. Dobro ga nasapunam a onda mu u dva reza otvorim žilu. Kad je osjetio kako mu niz vrat teče krv, problijedio je, a na

Previous page