— Ovde je samo crno, ne sjaje misec, a u grobu je bilo mrtvo, znaš?

— Znam — odgovori Minja glasno, da rastjera strah.

— Nu mudraca s librom! — netko se s vrata osmjehnuo široko, i glava mu je zašla u širinu, a oči se krijesile dupkom pune nasmijanosti. Rijetki brčići hinili su rast, kao da su se bojali da će još snažnije razvući nespretno sazdanu glavu Stajali su nekako samilosno zakržljali pod raspljosnjelim, raspuhanim nosom. Smijeh mu se podrugljivo pritajio na rastvorenim bionjačama, došljak se tome dosjeti, pa ga razigra riječima.

— Ima li šta ždroknit? — upita prinoseći tri skupljena prsta k usnama kao da će u njih zagristi i progutati ih. Dječaci se spotakoše o prekinute riječi, zaglavinjaše preko njih gotovi da posrnu. Izdali su se ogoljelim pogledima.

— Šta je, oli spremate bunu, pa...? — zadirka mu nije silazila s lica. Zatim pomno ispita prostoriju, a onda zausti šaljivo i tiho:

Opit ću se, zametnut ću bunu,
tri godine trunit u pržunu.

Herio je glavu kao da se kolje s riječima, a smijeh mu izbijao na svaku dlaku. I dječaci su se razmrznuli, pa kad Joko nije prestajao, zašli su u grohotanje.

— Ništa nema kusat, Dinko, a? — uozbiljio se pljeskanjem po upalom dobro stegnutom trbuhu.

— Nema ništa, nego suvi’ višanja... — sinovčevo lice otkrilo izgladnjelost, obrazi se nategli preko rašljastih jagodičnih kostiju.

— Aha, počelo je. Sisat ćemo porodilje — namigne tvrdoglavo i smijeh mu zapljusne dječake toplom zaušnicom veselosti.

— Stric Joko uvik ‘vako... — saopći Dinko Minji naglo prekidajući grohot.

— Dašta ću neg se smijat, lašnie je, a? Pitaj dida... — rastaviše mu se čeljusti i smijeh mlazne brizgavo. Minja potvrdno kimne glavom cereći se od grcavog, tanko isprekidanog kihotanja. Kad je odsječito prestao, izgledalo je da zaštekta pašče, njegova žuta vižlasta kučkica.

— Ti laješ, a ne smiješ se, nisi uvuvnuo... — nenadano se iskesi Joko. Široko lice postalo je još šire i nasmijanije.

Next page