XVII.

Dalekom kuknjavom gmazila je studen, koja je gornjokurlansku čamotinju gnječila šutnjom i brigama: ptičad je sad češće otvarala gladna usta.

Po podne je srećom umro stariji Blažev brat Jure, koji je i pred smrt ponavljao da se pokupe odavde dok im se pod jezikom ne osuši.

Ljeti je patio strahovitu žeđu, a baš ovoga ljeta sparina suha pritiska dane za danima. U pola ljeta, o svetom Ivanu “Svitnjaku”, spržila se i sitnica, žuta travčica, što najviše izdrži bez vlage. A on je žednio i žutio, klatio se i dahtao, slabo je ćuskijom dubio. Sve je bilo dobro dok nije legao. Potrpali su ga biljcima, zapušili prozore oko kojih se ubrzo isprela paučina. Sav se cijedio u znoju, u smrdljivom vonju, koji kao da je pahnuo iz njegove sagnjile spužve među oštrim izbečenim rebrima i maglio sobičak poput svježeg đubra. Nosili su mu bolesnički obrok, jer se po mišljenju seljaka bolesnik ne može uspraviti bez hrane, kao ni prazna vreća bez žita. A on je žeđao, samo žeđao, sve suhlje, sve smolavije. Gledali su ga sažaljivim očima u kojima je bujao strah zbog duge bolesti i uzaludnih i još mogućih troškova. Što je više kopnio, više su šutjeli pred grdnim zlom: znali su da se bliži i onaj čas kad će netko najhrabriji lanuti Mrki: “Po likara!”. Ovo “po likara” znači platiti auto trista, doktoru dvjesta dinara najmanje, a po svoj prilici da po običaju kaže ... “da ste me jučer zvali – sve bi bilo u redu”. Ali najviše su se strašili onog komadića papira, recepta, koji može prouzrokovati trošak i do hiljadu dinara. Sve je to sadržavalo goleme nesreće, ali uzmimo najmanje šest stotina dinara izdataka, a to je sedamdeset varćaka žita, čitava zimnica i više. Zato se u selu nikad ne “ide po likara”, nego se “trči po likara”. A do tih zadnjih časova treba šutjeti, obavljati nužne poslove i siliti

Previous page