Koga moja nožina propara
ne triba mu ići u likara! O!, oj, oj!

Ona se već treći dan pridigla, jer je nitko nije od toga odvraćao, pa ni Perka, koja je znala kako je teško rodila i kako bi joj kao prvorotkinji trebao duži odmor. Gara se nije usuđivala od braće ni da promoli glavu kroz prozor. Prestrašeno ih je slušala kako sad sva trojica oj kaj u, u isti mah otužno i pregorljivo, puni žuči i neke pomirljive sjete, kao regruti, nakinđureni kričavim šarenim paunovim perima i otrovani vinom, što napuštaju osamnaest mjeseci ptičad i motiku, odmjenu i korist, radost i trud, a za jalovo, utaman – starenje.

Un ti mater popu i žendaru
što ne dadu živiti bećaru. Oj, oj, oj!

Braća su nastavljala otegnutim treperavim jednosložnim oj, koji je završavao ljutim, nabusitim rezom kao psovka, jetkim u zvuku.

I nije bezrazložno Gara strepila.

Uveče je izmoreni Andrija banuo u sobičak, kamo mu se i majka navratila da prepovija “Garina”. Dugo je buljio u dijete i glupo izvalio:

– Šta me to štene gleda?

– Bog s tobom, sinko, ditetu je tri dana ... – sablazni se mater.

– A šta se ti smiješ? – upita Garu i najednom je ćušne po obrazu, da je sve zvecnulo kao Srebro. Tražio je povoda svojoj ljutini i učio se na slabijem i nevinom jariti svoju osvetu, tako da mu se pomalo svaki plašljivi osjećaj o pravednosti izgubio.

Čitavu je noć Andrija kisao kao uzljućeni kvas. Osjećao je dva nevidljiva koplja zabodena u jutrošnjoj tučnjavi u kosti i bedro. Ali sam sebi nije davao zadovoljstva da prizna kako

Next page