Oči su zato da gledaju a ne da osluškuju, misle oni, ali ipak se čini da osluškuju. Oni sada očekuju nešto što će iznenaditi ponovo, vidjeli su sasvim jasno kako je koraknula, podigla slušalicu i prislonila je uz uho, ali nisu vidjeli hitar dodir, čvrst pritisak prstom po gumbiću na sedlu aparata. Riječi su utonule u gluhoj praznini.

»Ovdje kći Franka Weinera. Da, hvala. Oprostite, dragi doktore, što vam opet oduzimam dragocijeno vrijeme. Jest. Hvala. Razumijem.« Govorila je veoma polako, veoma prirodno. »Htjela sam samo da se obavijestim, kako je danas pacijentu? Jednako? Oh! Zahvaljujem, gospodine doktore. Ne, nikakav poseban razlog, to jest... Slušam. Da, da. To jest, došli su ljudi iz onog mjesta, ne, koliko sam shvatila ništa naročito, oni su bili čak uvjereni da razgovaraju s posve zdravim čovjekom. Jest. Da. Ne, ja nisam ništa pobliže ispitivala. Dabome, oni su tu. Oni su veoma iznenađeni. Da ih pitam?« Stisne slušalicu na prsa i postavi pitanje: »Radi se o nekom aerodromu, je li? Neki pašnjak i neka ergela trkaćih konja?« Dva potpuno zbunjena čovjeka u isti mah potvrdno kimnu glavom. »Da, doktore, upravo se o tome radi, oni to potvrđuju, vaša su predviđanja sasvim točna. Kao uvijek, dragi doktore. Hvala. Još jedamput hvala. Moj naklon. Oprostite.« I tiho, bez šuma, spusti slušalicu i uzdahne: »Oh!« Zatim klone na stolicu.

Ništa više nije bilo potrebno reći. Sve je odjednom postalo posve jasno. Magdić i Komarica poklone se nijemo i odu. Žena s podočnjacima otprati ih do vrata uzdišući, ali se zbog nečeg činilo, da ne uzdiše nego da se pakosno cereka.

Vani je vreva i sunce. Čudno je, kako su ljudi u gradu prema svemu oko sebe ravnodušni, idu, jure, teturaju sudaraju se, i njih se baš ništa ne tiče to, da je malo prije bila jedna velika nada, u glavama ove dvojice ljudi, silno velika nada, na kojoj su obojica gradili život do smrti. Njih se to ništa ne tiče. Idu za

Next page