Welcome to the Croatian Language Corpus   Croatian
   home |  Riznica |  documentation |   
Antun Bonifačić [1935], Krv majke zemlje (Matica hrvatska, Zagreb), 192 pp. [word count] [Bonifacic_Krv_majke_zemlje].
Previous page

-- 188 --

kadgod uveče vjerovao je, da je sve to samo kratkotrajna bolest. Onda je vidio još stotine tornjeva i budio bi se, sav znojan, grdeći sama sebe i Razgu, što je ipak prodao koncesiju. Sve je prolazilo pred njim kao u ogledalu. Sve je poprimalo isti bestjelesni lik, sive utvare iz sanja postajale su ljudi, a ljudi utvare. Očekivao je gospođu Rozu i Nikolu, ali njih nije bilo sada u Zagrebu. Nikica je spuštao zastore, da ne ulazi sunce, a njemu se je pričinjalo, da polako ali sigurno tone u beskrajni ponor.

Uzalud je Nikica započinjao objašnjavati mu svoje misli. Nije išlo. Osjećao je, kako Tomo više ne prati njegova govora, nego samo svoj unutarnji monolog. Tu se je miješala geologija i znanci, petrolej i krv.

Po danu su se redale povorke znanaca, koji nijesu došli da ga posjete, ali su ipak bili tu, u bijeloj kutiji bolničke sobe.

Stari Ilija i stari Blaum dokazivali su jedan drugome, da tako ne piše u Talmudu, da je istina sakrita u Zdenčini, da ima otac pravo, da krumpir zbilja ne može da rodi u jednome danu, da su brojevi beskrajni, beskonačni i besmisleni. Onda bi ti sni postali stvarni i ponavljao je poput đaka u sebi imena slojeva, koje je naučio napamet iz profila, koji mu je poslao Razga. Da, njegovo je ulje iz sarmatskoga sloja. Meotijski, pontijski, pijesak, glina, lapor.

Ljudi su prolazili i ređali se sa svojim pripovijestima. Okretao se je na bok, da ih ne čuje, ali njihov je glas bio kao i bolovi, tih, jednakomjeran i vječan.

Stari oficijali iz Lenede htjeli su ga opiti, a on je ležao na hrpi žutice bez riječi. Onda su došli Jalševci u hlačama od vražjega platna i vikali: Na Peciku! Na Jalševki! Na Peciku! Na Jalševki!

Nikica ga je često budio, preplašen tim uznemirenim okretanjem i jaukanjem. Nakon jedne injekcije imao je snažan i silan osjećaj sreće, tako da je i Nikici ispričao svoj san. Vidio je Zdenčinu i toranj okićen zelenilom, kakav je bio na dan njegova dolaska. Svi su u selu plesali kolo, a on je vodio s pokojnom Janjom, sav u bjelini, mlad i lagan. I za čudo, tu su bili svi njegovi znanci iz Lenede i

Previous page


Antun Bonifačić [1935], Krv majke zemlje (Matica hrvatska, Zagreb), 192 pp. [word count] [Bonifacic_Krv_majke_zemlje].

© 2006-2009 by the Institute of Croatian Language and Linguistics

Powered by PhiloLogic
with extensions by D. Ćavar