Welcome to the Croatian Language Corpus |
home | Riznica | documentation | |
Antun Bonifačić [1935], Krv majke zemlje (Matica hrvatska, Zagreb), 192 pp. [word count] [Bonifacic_Krv_majke_zemlje].
kadgod uveče vjerovao je, da je sve to samo kratkotrajna bolest. Onda je
vidio još stotine tornjeva i budio bi se, sav znojan, grdeći sama sebe i
Razgu, što je ipak prodao koncesiju. Sve je prolazilo pred njim kao u
ogledalu. Sve je poprimalo isti bestjelesni lik, sive utvare iz sanja
postajale su ljudi, a ljudi utvare. Očekivao je gospođu Rozu i Nikolu, ali
njih nije bilo sada u Zagrebu. Nikica je spuštao zastore, da ne ulazi sunce,
a njemu se je pričinjalo, da polako ali sigurno tone u beskrajni Uzalud je Nikica započinjao objašnjavati mu svoje misli. Nije išlo. Osjećao je, kako Tomo više ne prati njegova govora, nego samo svoj unutarnji monolog. Tu se je miješala geologija i znanci, petrolej i krv. Po danu su se redale povorke znanaca, koji nijesu došli da ga posjete, ali su ipak bili tu, u bijeloj kutiji bolničke sobe. Stari Ilija i stari Blaum dokazivali su jedan drugome, da tako ne piše u Talmudu, da je istina sakrita u Zdenčini, da ima otac pravo, da krumpir zbilja ne može da rodi u jednome danu, da su brojevi beskrajni, beskonačni i besmisleni. Onda bi ti sni postali stvarni i ponavljao je poput đaka u sebi imena slojeva, koje je naučio napamet iz profila, koji mu je poslao Razga. Da, njegovo je ulje iz sarmatskoga sloja. Meotijski, pontijski, pijesak, glina, lapor. Ljudi su prolazili i ređali se sa svojim pripovijestima. Okretao se je na bok, da ih ne čuje, ali njihov je glas bio kao i bolovi, tih, jednakomjeran i vječan. Stari oficijali iz Lenede htjeli su ga opiti, a on je ležao na hrpi žutice bez riječi. Onda su došli Jalševci u hlačama od vražjega platna i vikali: Na Peciku! Na Jalševki! Na Peciku! Na Jalševki! Nikica ga je često budio, preplašen tim uznemirenim okretanjem i jaukanjem.
Nakon jedne injekcije imao je snažan i silan osjećaj sreće, tako da je i
Nikici ispričao svoj san. Vidio je Zdenčinu i toranj okićen zelenilom, kakav
je bio na dan njegova dolaska. Svi su u selu plesali kolo, a on je vodio s
pokojnom Janjom, sav u bjelini, mlad i lagan. I za čudo, tu su bili svi
njegovi znanci iz Lenede i
Antun Bonifačić [1935], Krv majke zemlje (Matica hrvatska, Zagreb), 192 pp. [word count] [Bonifacic_Krv_majke_zemlje]. |