Ceste su bile prašne i beskrajne. Kod svakog poskakivanja kola Tomo je jaukao kao dijete. Žutica se je sve više širila, i on je pošao s Razgom bez ikakva veselja, kao po nekoj dužnosti. Ali kada je stigao u kuću, htio se je nasmiješiti, da razveseli majku, koja ga je gledala kao čudo. Bio je izgubio silno na težini i jedva si ga mogao prepoznati pod žutilom na licu. Ipak je osjetio čistu i posljednju radost svoga života, kada je, naslonjen na Nikicu, prišao bušotini, iz koje su Jalševci i Janko vadili ulje. I drugi rezervoar bio je pun, a cisterne su putovale u Mursko Središće svaki dan. Zdenčina je izgledala čudna, kao neka tvornica puna užurbanih radnika. Bio je u svemu dvadeset i četiri sata kod kuće. Stisnut u kutu poput ruševine, očekivao je bolnicu kao spas pred svime, što ga je boljelo, i što je nestajalo pred njim. Doktori su ipak imali sredstava, da ublaže bolove!

Nikica je sjedio uz njega šuteći i zaplakan, premda se je silio, da razveseli strica. Pričao mu je o svojim doživljajima i namjerama; kako mu se čini, da će svijet morati da se preobrazi; kako su njegovi drugovi neozbiljni i izvan pravoga života. Ali i Tomo je bio izvan svoga jedinoga i pravoga života.