pratio nošenje palice, energično i bez premišljanja najvećom mogućom brzinom pođe sa svoga mjesta. Na 14 m, ili još bolje na 16 m, primalac palice (broj 2) u punoj brzini i bez okretanja pruža ruku natrag. U tom času mora nosilac palice da palicu preda u ruku primaoca na način kako su oni to uvježbali. Obično se prakticira, da nosilac palice, kada se približi vikne »Hop« — našto primalac ispruža ruku natrag. Taj »Hop« nije praktičan i bolje da se trkači uče da pruže ruku natrag na 14 m ili 16 m.

U slučaju da nosilac palice dođe prije vremena do trkača broj 2, onda on mora viknuti »Hop!« i predati palicu u času kada može to učiniti. Palica se odmah poslije primitka kod prva tri načina prebacuje u lijevu ruku i prima za njezin donji dio. Trčanje se dalje nastavlja bez zastoja u punom sprintu. Raspored trkača mora biti takav, da prvi trkač bude po mogućnosti onaj, koji zna dobro startati i trčati u zavoju. Drugi trkač mora imati prirodnu sposobnost za primanje palice, mora biti borben, da bi nadoknadio eventualni gubitak prvog trkača ili zadržao vodstvo. Treći trkač mora. znati trčati u zavoju, jer često rješava pitanje pobjede. Četvrti trkač treba biti brz, odlučan i borben, da sigurno i hrabro pođe sa svoje polazne crte. Obično je to i najbrži čovjek štafete, o čijoj upornosti i nepopustljivosti ovisi i uspjeh štafete. Zato se za štafetu moraju odabirati trkači ne samo po najboljim pojedinačnim rezultatima, već i po tome, koliko imadu smisla za momčad i koliko osjećaja za polazak u pravi čas. Ako takvog smisla i osjećaja nema, ako se strahuje i s nesigurnošću polazi u bojazni da nosilac palice ne će stići, onda naravno ne će biti uspjeha. Nastat će zastoj pri mijenjanju, trčanje će se usporiti, a sve to odrazit će se na rezultatu, koji je u takvim slučajevima redovito slab.

U trčanju štafete 4 X 400 m mijenjanje palice je lakše, jer je brzina nosioca palice uslijed umora smanjena. Predaja palice vrši se ili kao kod 4 X 100 m ili

Previous page