postavljaju blokove uz vanjski rub staze, kako bi prvih nekoliko koraka pretrčali u ravnoj liniji, misleći, da je tako lakše postići početnu brzinu. Međutim, ima atletičara, koji kopaju jamice uz unutarnji rub staze, što za njih ne predstavlja nikakve poteškoće, naročito za trkačenaviknute trčanju u zavoju.

Upute

Poslije uvježbanosti u brzom trčanju, prelazi se na učenje starta, i to:

1. polazak iz visokog starta progresivnim trčanjem na ravnoj stazi i na krivini; 2. učenje polaska iz niskog starta (određivanje položaja jamica, ulaženje u jamice i rad na svaku zapovijed); 3. uvježbavanje pravilnog rada ruku na hitac; 4. učenje pravilnog i brzog odraza prednje noge i iznošenje koljena naprijed; 5. uvježbavanje prvog i daljnjih koraka.

Poslije starta trkač ne može odmah postići najveću brzinu. To postiže postepenim ubrzavanjem i pravilnom progresijom koraka. Obična je griješka, da se na treningu kao i na natjecanju već u prvom koraku želi upotrebiti cjelokupna mišićna snaga s namjerom što bržeg početka. Takav snažan i forsiran rad u većini slučajeva dovodi do grčevitosti i ukrućenosti cijelog mišićnog aparata, koji poslije takvog početka ne može brzo i pravilno reagirati u daljnjem trčanju.

Brzina mišićnog refleksa je time smanjenja, a ritam i koordinacija pokreta poremećena, uslijed čega atletičar postiže mnogo slabije vrijeme od onoga koje bi inače postigao. Tako na pr. kad se trči u štafeti 4 X 400 m ili 4 X 100 m, u većini slučajeva se mnogo lakše i brže pretrči svoj dio pruge, nego kad se trči 100 m ili 400 m iz niskog starta u natjecanju pojedinaca. Isto tako i kad se trči sa slabijim protivnicima ili u prednatjecanjima, kad je trkač siguran da će pobijediti, obično se trči s lakoćom i često je atletičar iznenađen dobrim rezultatom,

Previous page

Next page