trkaču, koji mora imati veliko iskustvo, odličnu tehniku koraka i potpuno zdrav organizam. Obično se trkači boje dužine ove pruge, pa počnu trčati s rezervom, t. j. početak obično bude spor. Takav strah i taktiziranje nije opravdano, pa rezultat ni u kom slučaju ne će odgovarati mogućnostima dotičnog trkača. Tu duljinu od 400 metara treba trčati tako, da se počne veoma brzo (ali ne svom snagom) prvih 80 do 120 m. Iza toga se snaga otiskivanja nešto smanji i dalje se trči već postignutom inercijom. Za to vrijeme se brzina gotovo ne smanjuje, a tijelo se odmara i pripravlja za poslednjih 100—150 m. Ti zadnji metri trče se s punim odrazom uz krajnje napore i ulaganje posljednjih snaga tijela.

Trčanje u zavoju. — Trčanje u zavoju je dosta teško i zato ga valja vježbati na svakom treningu. Što je veća brzina, to je jače djelovanje centrifugalne sile, koja trkača vuče prema vanjskoj strani staze.

Zato se tijelo naginje na unutarnju lijevu stranu, a lijevo rame se pritom nešto snizuje. Rad desne ruke je snažniji od rada lijeve ruke. Stopala se postavljaju prema naprijed, i to uz sam unutarnji rub staze. Pogrešno je, ako se trči daleko od unutarnjeg ruba ili crte. Time se dužina pruge povećava, a trkač nepotrebno gubi dragocjene centimetre, koji mogu odlučiti o pobjedi.

Trčanje u cilj. — Najbolje je, da se kroz cilj protrči tako, kao da je cilj na 110 m, a ne na 100 m, ili da se

Previous page