Takav trkač je došao do jedne granice, preko koje ne može prijeći dalje. U ovom slučaju mora se takvog trkača privikavati na snažni rad nogu i jako izbacivanje koljena, kako bi poput ostalih mogao u finišu dati još više i trčati još brže.

200 metara. — Trkači na 100 m obično uspješno trče i 200 m, iako to ne mora biti, jer su ipak te dvije pruge različite. U većini slučajeva kod nas se slabo trči 200 m, a razlozi su isti kao kod trčanja na 100 m. I na ovoj pruzi postoje tri faze, koje se vidljivo ne odvajaju, već naprotiv uključuju jedna u drugu. Kao i kod trčanja na 100 m, tako će i na ovoj pruzi sprinter početi s najvećom mogućom brzinom u prvih 25—30 m, da nakon toga bude nošen zamahom, inercijom, lakim korakom i brzinom, koja je tek neznatno slabija od njegovog maksimuma. To trčanje kroz prugu mora biti živo, ali bez ikakvog vidljivog grčenja, brzo i lako, tako da prije ulaza u finiš ima ugodan osjećaj kako može dati još više snage. Poslije ovoga perioda opuštenosti, koji traje sve do 40—50 m pred ciljem, trkač se priprema za izvođenje finiša, koji se isto tako izvodi kao i kod 100 m.

Svako drugo taktiziranje i prilagođivanje trčanja prema protivniku ne će dovesti do uspjeha. Trkač na 200 m mora znati što treba činiti od početka trke pa sve do cilja. Na to se mora skoncentrirati i sve pažljivo izvesti, bez obzira na protivnika i njegovu taktiku. Nije potrebno naglašavati, da trkač na 200 m mora znati dobro startati, isto kao što starta i u trci na 100 m, a također mora znati i trčati u zavoju.

400 metara. — Trčanje na 400 m je jedna od najtežih trkaćih pruga. Ona zahtijeva od trkača maksimum utroška fizičke i nervne energije u razmjerno kratko vrijeme. Trkač mora biti izdržljiv i veoma brz. On mora od početka razviti veliku brzinu i izdržati cijelu dužinu pruge, što dovodi do brzog umora i iscrpljenosti organizma. Umjeti dobro pretrčati ovu prugu zavisi o samom

Previous page

Next page