nagaraviti, bio bi pljunuti Arapin — kesio se Ibro na račun Alage.

Zbog toga su Alagu iza leđa i zvali Galama Arapin.

Tako su se potajno nosili njih dvojica, gložeći se na svakom koraku.

Čim je Alaga jutros doznao za pisma, na brzinu je prekopao sve džepove, ali i ladice svoga pisaćeg stola, i to temeljito, lupajući njima silovito, iskupio razne papire i škakljiva pisma, koja bi mogla štošta pričati, izderao ih na sitne komadiće i onda, pun žustrine, premjeravao sobu i čekao, da se vrata zatvore. A da prikrati vrijeme, koje je odmicalo strahovito sporo, lamatao rukama, gurio se i ispravljao, razgovarajući sa sobom, ali više s onim mirnijim sobom, a manje s onim naprasitim, kakvim ga je svijet poznavao. Često se činilo, da razgovaraju dva čovjeka, jedan mekan i pitom, pa iako napada, on to čini s mjerom i obzirno, dok drugi, goropadan i nakostriješen, samo što viče, grmi i praska.

— Aja, ne dam se ja tako lako! On je glava, pa je kao načelnik i naređivao. Njegovo je to pravo. Sve je kriva, njegova prokleta politika. A govorio sam mu, lajao. Ništa! Ne da se ni opepeliti! Te, hajde, slatki moj Alaga, namjesti ovog stražara, a on čuva kelnerice; te neka nam našeg dragog i poštenog Ibre, a orasi se tope na mjesečini te, daj ovome ovo, te onome ono. A sad da bude klepet po meni? E, ne će! Svi me znaju i poštuju, i da nije mene, za općinu bi se znalo koliko i za lanjski snijeg! Tko to sve drži, tko? Ja, zna se! Meni se zaista ništa ne može prigovoriti! Da ga vidim! Rebra ću mu polomiti, kao da su od pruća. Slistit ću ga i zgazit, vjere mi moje... No, jasno, nije ni meni krivalo! Samo neka se zna, bez njega ništa, bez njega i njegova naloga. Gdje bih ja iz svoje glave?... I onu ću mu zdravu nogu slomiti, ako ne bude htio priznati, pa neka baulja kao dijete. Pritisnut ću ga uza zid, da će drečati kao jarac... Istina, padalo je ponešto i za savjet i za preporuku, ali, valja to uzeti u obzir, usitno, samo mrvice, trice i kučine, otpaci. A on grabi kapom i šakom, ne nasitio se, da bog da! Kliještima ću iz njega vaditi riječi, kliještima... A što je općina izgubila onu veliku parnicu... e... to je malo nezgodno. Tu bi se mogao i provesti... Ih, zar je ikad ikoja općina i jednu parnicu dobila...