Ponekad dođu u kavanu, zasjednu, i udare u duge i zamršene razgovore. Sve to rade, kao da njega i nema, a u stvari, govore samo o onim stvarima, koje Ademagu ljute. On dugo šuti, miče brčetinama, kao da preživa, sluša, a po čitavom držanju vidi se, da u njemu kuha. Kad mu sve to dojadi, ustaje, prilazi njima, odiže štap i viče:

— Stani! Ne pregoni! Čekaj da i ja koju kažem. Tko sam ja, tko? Zar nije ovo moja kavana, a? Zar se baš ja ništa ne pitam? Stoj!

I štapom, kao što je nekada kandžijom zaustavljao konje, Ademaga ustavlja razgovore, da bi, jer se to tiče njegovih tema, mogao i sam učestvovati, zanijeti se i svojim mišljenjem pobiti tuđe, peksinavo i nevaljalo...

Zima stegla, a mraz štipa za nos i uši, kao nevješt brico kad brije. Malo se ko usuđuje izaći.

U Ademaginu kavanu počeše pristizavati musafiri tek s večera. Ulijeću kao da ih neko iz puške baca. Ademaga se ne miče. U sumraku, uz prozor, naliči na usiljen plast sijena.

Jedna grupa studenata se nešto sašaptava. Poneki i pogleda u Ademagu, a on se, svejedno ko kip, upanjio. Miran je kao da je kavana prazna.

Malo zatim poče među njima prepirka o narodnoj pjesmi i narodnim junacima. Te koji je bolji i jači, a koji ne valja. Spominju Mustajbega Ličkog, Budalinu Tala, Dizdarević Meha, Hrnjicu Muju i druge. Svaki brani po nekog, ističe njegove zasluge, iznosi koliko je glava posjekao i koliko je robija narobio, spominju bitke i okršaje, citiraju stihove, da bi opravdali svoja stajališta. Svaki brani po nekog, a svi skupa napadaju Dizdarević Mehu, ljubimca Ademaginog. Tovare mu i ono što je bilo, i ono što nije bilo; naročito ističu njegove loše strane, uveličavaju ih, pa od junaka stvaraju kukavicu. Ademaga, iako se pravi da ne čuje, pazi na svaku riječ. U njemu sve kuha, kao u njegovom kahvenom kazanu.

— Što je učinio Dizdarević Meho, što? — jedan će sasvim glasno. — Ništa? Đauri ga tukli đe su samo stigli, a on bježao, sakrivao se, pa kad ga pozva Tadija harambaša na mejdan, on ne smjede izaći. Čudim se, kako je narodna pjesma mogla takvu kukavicu uopće spomenuti!

— I jes čudo! — drugi potvrđuje.

— Ali ima još nešto! — opet će onaj. — Nikako ne razumijem, kako može netko od današnjih ljudi držati Dizdarevića

Previous page