KAVEDŽIJA ADEMAGA

Nije Ademaga, kao ostale kavedžije, sjedio uz svoj odžak, džezve i žeravicu. Bože sačuvaj! Neka se zna da on, aga, nije običan kavedžija, ko drugi što su.

Uvijek je uz pendžer, sa štapom među nogama, spreman, čini se, da na prvi pogled krene. Gleda on tako u kasabu s visoka, u daleka zamagljena brda i prepire se, onako usput, sa svojim musafirima. Lice mu je, zbog toga, negda zamišljeno, a nos, velik, okrupnjao, u govoru, osobito kad se naljuti, postaje još veći, poprima neku zagasito-crvenu boju i prosto strši na licu. Oči često zatvara, kao da nešto kabasto razmišlja, ali ih u prepirkama široko otvara, pa one nekako čudno porastu i samo što ne poiskaču. Neuredni brkovi mu služe, kako on sam kaže, kao »dekung« za krnjave zube, medu kojima stoji, stalno, usađen čibuk, koji ne vadi ni kada napada goste. Odijelo podobro iznošeno, a fes naročito, njega nije kalupio od aneksije.

U svojoj se kahvi, daleko od svoga alata, vlada kao i svaki drugi gost, musafir.

Kad poneki izbije, on se i ne pomakne. Gleda u daljinu, pretače misli, a brkovi idu gore-dolje.

Mještani, oni koji mu znaju narav, prilaze odžaku, uzimaju džezvu, toče vruću vodu, ukratko, peku sami kafu, a novac meću u jedan čanak na dolapu. Ako baš hoće, mogu koju s agom i promuhabetiti, ako ne će, odlaze. Ako ga netko pozdravi, on će i ozdraviti, ali se nikada ne će prvi javiti.

Ali nekad svrati i kakav stranac i zatraži kavu. Ademaga samo podigne štap, i to vrlo otmjeno, i pokaže njime na odžak. Ne shvatili onaj šta mu ovaj pokazuje, i zatražili ponovno kavu, Ademaga će bijesno: