bola. Zacijelo ga dobra lovina veseli, jer zadovoljno pućpuče usnama i opominje Pericu:

»Piši, junače, treća!... četvrta!... peta!... Piši, Perice, ženu ti poljubim, nemoj potkradati...«

Dječak zašiljenim prutom niže crtice po prašini. Dlanovima je poravnao kvadratičastu površinu pored sebe, te načinio čudnu tablicu. Čim naniže »duzinu«, dvanest crtica, Perica ubacuje piljak u limenke, pa zatim briše tablu i nanovo, ispočetka crte ucrtava.

A muhe, napasnice, u roju slijeću na protine zamašćene hlače, cipele i sjedalo. Zanesen lovom, starac vlaži usne, gricka jezik i huče:

»Amoder, amoder, ustaškinje proklete!... Daće vam Miloje zadnju pomast... Perice!... četvrta!... peta!... šesta!... sedma!...«

»Oho-ho-ho-ho... ženu ti poljubim, ovo sa Stojančeva đubrenjaka slijeću...«

»Ne ćeš ti mene peckanjem buditi... Nećeš ti meni hrane trovati!... Perice!... piši, delijo, pa da se hvalimo. Ne zavaravaj!... Ne kradi!... Svaku da si upisao... ženu ti poljubim..«

Piljak po piljak ubacuje Perica Simić u limenke. Nove i nove crtice nižu se na tabli. Očevidno je, da ova igra Perici dosađuje, i uvjeren sam da bi on najrađe kolačiće mijesio.

Ali, ne valja protu ljutiti. Vršnjaci ne pozivaju Pericu u mahnitanja. Ni mala Đuka ne voli, besplatno, da se s njim igra. Na plač ga nagone, jer uzimaju pravo odraslih i dozivaju ga: »Cole-jektikavi!« A proto je vjeran drug i s njim se ne valja svađati. On i novaca daje.

Ja sam, kroz pregradu osluškujući, doznao da je Perica jučer »dignuo« proti deset lira i najeo sebe i Đuku bonbonima. A zato se isplatilo pretrpjeti i premetavanje džepova i jalove prijetnje. Jer, konačno, tu su muhe — lov — pomiritelji.

Bilježi tako Perica Simić crtice na tabli, iščekuje stanku i nova naređenja.

Koliko sam, osluškujući kroz pregradu kuće Simića, doznao, daje mi snage i podatke da zaključim, kako mali i kljasti Perica Simić, dok niže crtice i piljke, sigurno razglaba: »Ima li, jarčina Miloje, novaca ili je gola džepa? Da li je prevario staru popadiju i digao nešto za unovčiti?...«