Ove riječi ne bi nikada izgovorio proto Miloje, da je mogao i slutiti kaznu, koja ga je za to očekivala. A žene, bez dogovora, naredile su i zaklele se nad osudom:

»Prvo, ma što se dogodilo, u kući se ne će paliti svijetlo. Daš mu svijeću i misliš — on čita. A zapravo kunja nad stranicama i vreba kao jastreb kad ćemo zaspati. Onda nastup njegovo carstvo. Kradi što dohvatiš, pa — za piće i duvan. Puj!— sram ga godina i mantije!

Kad umre onda će mu dovoljno svijetliti.

Drugo, dobivaće dnevno novaca za tri cigarete. Ni paru više. Toliko da se pred svijetom ne sramotimo i da može porodičnu kutiju nositi.

Kako će on te cigarete rasporediti, to je njegova briga. Može sve odjednom, a ako je pametan — a nije — pušiće jednu po doručku, jednu po ručku, a jednu po večeri.

Treće, svakoga dana daće mu se tri šibice. Naveče treba da ih izgorene preda.— Seljaci ne pripaljuju cigarete šibicama, on mora — ta zašto je umirovljeni proto i Radulović!«

Jedva sam povezao dio saznanja o Radulovićima, kad me iz slatkog sna trže galamni razgovor pred palačom. Nisam želio da me tko preduhitri, privuče se i nametne razgovor. Već mi je mučno od česta ponavljanja pogibije roditelja. Bojim se, da mu i previše uznemirujem zasluženi vječni počinak u nekoj od bezdanka planine Promine.

Pogotovo nisam želio, da me spazi netko od članova kuće Radulovića. Bojao sam se, jer sam preosjetljiv, da će odmah po izrazu lica otkriti misli i ispsovati me »što se miješam među gospodu i plemenitaše«. Jer, moje je mjesto bilo tamo odakle su mi se i roditelji izlegli i za što su jedino bili dostojni —»za škrinju jedva nešto od po metra dulju, pored ovaca i magareta«.

Kad sam se podigao i osmotrio okolinu, sagledao sam bezopasnu sliku: na stepenici, koja vodi na zaravanak i baštu-perivoj kuće Radulovića, sjedio je proto Miloje. Bio je zauzet poslom.

Proto Miloje je preko koljena rasprostro ubrus i, dok ga dlanom desne »pegla«, on kašljucka, daje znak suigraču da se pripremi za nastavak započete igre.