podizalo spomenike od uglačana tesanika nad zaboravljenim pretcima i nad svojom rano pomrlom djecom.

Bunarevac je imao sreski sud, poresku upravu i nižu gimnaziju, koju je za svoje mjesto izradio narodni poslanik. Činovnici neženje hranili su se »kod tetke Jele«. Prekomjerno gojazna, astmatična, dobroćudna udovica obilno je zamašćivala jela. Nepismena i spora na računu, puštala se prevariti za koji četvrt litre vina, a od previjanijih i za koji mjesec košte; za ljubav tih prednosti njene mušterije činovnici opraštali su joj krajnju prljavost i rojeve muha koje su padale na rasječeno bravče na panju. I sve to skupa nazivalo se dobrom domaćom koštom. Najrevniji i najkasniji gosti bili su sudija Matić, koji se zbog nekih neispravnosti nalazio pod suspenzijom i živio sa pola plaće, i Nikica Milaković, učitelj u obližnjem selu, jektikav ali veseo mladić, mršav, pohaban i crn, usiljena nosa i sitnih nemirnih očica, koji bi svako popodne dopješačio u mjesto. Njih dvojica ostajali su kao zadnji gosti kod tete Jele nižući četvrti vina, a kad bi ih najposlije izgurala napolje, prešli bi u kafanicu kod željezničke stanice i tu nastavili do zore. Pred zoru, pošto bi kafanica opustjela i spala na njih dvojicu i na kakvog seljaka koji je zabrinuto kunjao na stolici čekajući voz, zapadali su u veltšmerc i načinjali razgovore o Dostojevskom.