donji ugao pariške periferije odasjedao je od zida za debljinu palca i poda nj je s jezivom sporošću zamicala stonoga. Nebo se bilo neopazice naoblačilo, po svemu je pao sanjiv sivkastosrebren odraz — činilo se da je vrijeme prestalo teći, kao da mu je dat raspust. Kroz otvoren prozor dopirao je miris upaljena đubra s hrpe što se dimila u uglu dvorišta i nemušto gakanje Milkinog malog bogalja koji je puzio neobično izvježbanom brzinom na rukama i koljenima.

Da, sve je bilo drukčije nego što je pretstavljao. Drukčiji položaj mjesta, drukčiji pejzaž, drukčije osvjetljenje. Mjesto je bilo uvaljeno u kotlinu — baš kao u dnu bunara, i sunce je rano zalazilo za rubom okolnog krša koji je obilježavao vidokrug. Nikakvih modrih bregova, nikakvih daljina pogledu. Prevladavala je sinja boja kamenjara koja je zamarala oči. Obrisi stvari bili su oštri kao rub krhotine, osvjetljenje sirovo. Beharu nigdje ni traga.

Poslije podne uspeo se šetnjom uza brijeg. Suri obronci, »brine,« bili su rijetko obrasli niskom i kržljavom grabovinom, pokojim krivim brestićem ili hrastićem, smrekom i grmečcima drače. I sva ta vegetacija, ma da samonikla i ma da od iskona neiskorjenjivo izbija na tom tlu, bila je krivasta, isprelamana, kvrgava, vječito u nekom stanju nedoraslosti, patuljasta i sakata, jer je čobančad i žene iz zaselaka neprestano sijeku, zbog krajnje nestašice goriva. Jedno jedino veće drvo, pošteđeno kao za uzorak, stršalo je u brijegu, na raskršću gdje se od ceste odvaja seoska oputina — nekavo čudno, Milošu nepoznato drvo s divljačkom, k zemlji posrnulom krošnjom pod čijim teretom kao da je deblo teturalo. Kvrgavo, zasukano, bijeno nepogodama i tlačeno podnebljem, žarilo se u krš kao džinovski svrdao i razvilo se u širinu, puno svoje plećate, niske, podmukle snage. Put do tog drveta postao je kasnije Milošu i Jagodi redovna, svakodnevna šetnja. Ne znajući mu pravoga imena, nazvali su ga Ančarom; i on i ona običavali su da svaku nepoznatu stvarnost privode kakvom književnom praobrascu; i time bi ta stvarnost,

Next page