kulturu u Lombardiji i Liguriji. Ako smo mi proizvod prošlosti, ona je već u nama, pa što, da se na nju naročito još obaziremo? A što je najslavnije, Talijani su na glasu, kao kukavice i bježiregimente, što već dokazuje i taj futuristički kult energije i militarizma (jer se samo narodima bez hrabrosti mora naročito preporučivati junaštvo), pa će Marinettijevo propovjedanje najprije u omladini, a kasnije u masama uspješno suzbijati legendarno talijansko poltronstvo, koje je već u ostalom Marinetti doživio i opjevao u svojoj Bitci kod Tripolisa.

U svakom slučaju je futurizam dokaz za epigonstvo i relativno nizak stupanj omladinske talijanske estetičke kulture. Cijeli uspjeh te gospode dolazi od herojskog ignorovanja vlastite smiješnosti.

Daroviti inače Marinetti, sin egipatskog kapitalista, reprezentira poeziju mladog, bogatog buržoaskog baštinika, što snobovski igra špartanca i istodobno amerikanca, slavi industrializam i tehnički militarizam budućnosti, koji pjeva vlastiti automobil (Dion Buton ili milanska firma?) i slavi brzinu, ne pomišljajući, da se pješke bolje i više vidi, no iz »autobusa«, i ne obzirući se na talijansku antiautomobilsku i antifuturističku rečenicu: Tko ide polako, ide zdravo. U svakom slučaju pravi literarni uspjesi nisu — kao automobilski — uspjesi brzine i vlastite reklame.

Futurizam je svakako mnogo veća obmana, no »paseizam« (tradicionalizam), jer nam je prošlost poznata djelomično, futuristička budućnost nikako, pa želite li novu teoriju (u stvari novu riječ) stvorimo prezentizam, što intenzivnije osjećanje sadašnjosti.