svih novotara vrijedjaše sličnom paradoksalnom mladenačkom pretencioznošću. Slične proteste izazvaše romantici, simboliste, dekadenti, Ruskin ustavši proti biciklu: »jer Bog htjede, da čovjek stupa polako«, pa B. Shaw sa novim kazalištem »Gore čela«. »Ne vežimo se nikad prošlošću, ni u djelima, ni u mislima«, veli Emerson, a njegov kvietistički djak Maeterlinck nas poučava, da odbijemo sve savjete prošlosti, da je u svakom napretku glavni posao uništavanje tradicionalizma i da ne krzmamo do krajnosti upotrijebiti naše rušilačke sile. Žena, Flaubertov »prozor vječnosti«, odista je već dosadila sa svojim smiješnim, muškaračkim zahtjevima i sa vječnim ljubavnim litanijama u modernoj umjetnosti, sa svojim M. Prevostima i vječnim Norama. Moderni esteti i artisti odoše često predaleko u svom preziranju savremene tehničke kulture. Duh imitacije i rutine odista škodi umjetnosti, kao i stvaranje za novac i laskanje ukusu glupe kese i glupe gomile. Naročito u Italiji, klasičnoj zemlji umjetničkoj, ubija taj tradicionalizam i merkantilizam originalnost i pravu umjetnost, te ne spadoše na niske grane samo muzika i plastične umjetnosti već i literatura, pa vidimo medju snobovima, šarlatanima i plagiatorima takav sjajan dar, kakav je Rapagnetta narečeni D’ Annunzio.

Istina i futuriste pate od domaće talijanske bolesti, od deklamatorske megalomanije i šarlatanerije, ali oni su i u tim svojim manama iskreni, zastupajući kao slavitelji industrializma, kao pjesnici modernog rada i energije, onu novu Italiju, koja je napučila Argentinu i stvorila, ako i tudjim kapitalom, sasvim modernu silnu industrijsku

Next page