od početnoga »S« ostatak prezimena novog poreskog šefa. Radi tog ostatka mu je poreski šef i opalio jednu golemu ćušku, koja se, kažu, čula čak i u dvorani za biljar.

Caramaneo je odlazio u samostan gvardijanu Bonaventuri iz dva glavna razloga: da jede kruške iz samostanskog vrta i da se naspava u naslonjaču a la Louistreize. Što se tiče krušaka, to su bile osobito dobre, velike, ukusne i sočne kruške, koje je gvardijan njegovao isključivo za svoje lične vegetarijanske potrebe, a Caramaneo je te kruške, iako su same bile vrlo slatke, rado jeo sa šećerom, pa mu ih je gvardijan tako i nudio, to jest sa šećerom, samo da bi ga namamio u samostan na čitanje svoga rukopisa »Glavni momenti iz povijesti rodnoga mi grada«.

No od tog čitanja, Caramaneo je čuo samo pauze, to jest šuškanje papira i gvardijanovo pljuvanje u prste, a same »glavne momente« on je naprosto prespavao. Njegovo je tijelo imalo svoj ukus i čim bi se našlo u sjedećem položaju, ono bi najravnodušnije zaspalo, bez obzira na mjesto i vrijeme. Spavao je Caramaneo svuda gdje je mogao sjesti i podvući ruke pod pazuhe. Pa tako i ovdje kod gvardijana Bonaventure, u onom tvrdom i neudobnom naslonjaču s uspravnim izrezbarenim naslonom, koji mu je bolno utiskivao u leđa svoju bogatu plastiku, dovoljno je bilo da podvuče ruke i dva, tri puta uzdahne i smjesta su mu se oči sklapale i glava padala na prsa i tonula u slatku omaglicu, u koju je gvardijanovo krezubo mumljanje o prošlosti rodnoga mu grada dopiralo kao najdivnija uspavanka s dalekim i pospanim odjecima starine.

— Homo naprid. Slušam te ja, padre Bone... Štij ti, a ja te ovako...

Nije dospio ni izgovoriti da ga sluša, nego pronašavši svoj pređašnji položaj u naslonjaču, to jest utisnuvši u negativ svoga nažuljenog mesa na leđima odgovarajuće izbočine naslona (osjećajući pritom ugodno

Previous page