bliedome licu. Kad se napolak osviestila, razširi zadivljene oči, nad kojima kano da je još uviek pregrnut bio veo i koje nisu pravo razpoznavale svu okolinu, tek su vidjele nad sobom krasni obraz Čezarov.

— O — ti si to — Čezare dragi! — jedva zamjetljivo šapne u blaženoj zaboravi i ruke joj se sklope oko vrata ljubljena muža i ustne njegove i njezine nadju se u prvome žarkome cjelovu, od kojega snage zahvati ju opet omaglica.

Nu tad se prene i zastrašena naglim se okretom iztrgne iz ogrljaja. Sad je tek došla do sviesti.

— Jao — Čezare — gospodine — za Boga jedinoga — što je to! Gdje sam —? Jao — ja sam prokleta — on će — on će i mene — on će i vas ubiti. Bože — smiluj mi se — ja sam grješnica! — i kano u ludilu htjedne skočiti s konja i uzme se trgati iz Čezarova naručaja. Uzalud njegove molbe — uzalud zaklinjanje, — uzalud vrući mu ljubavni zbor — Marjeta ne mogaše da se umiri. Brizne u dugi i težki plač. Cielo joj se tielo grčevito trzalo i drhtalo kano u groznici.

Bol Čezarova gledajući ove biede i pečali bijaše neopisana. Uvidio je, da ovako ne može dalje. I mà da je dobro znao, da svaki zadocnjeli čas nosi silu pogibelji za sobom, on se najposlije odluči, da se kamo s Marjetom zakloni, da se uzmogne sirotica odmoriti, da mu moguće bude tješiti dobru joj dušu, — ah — i da joj uzmogne posvema odkriti svu svoju žarku ljubav, tà — plamen take ljubavi mora da uznieti i u njenu srcu tek jedino ljubav, koja će razpršiti sve druge osjećaje.

Al kamo? Povjeri se stražmeštru. Taj stari carski vojnik, dugo već služeći u Hrvatskoj, odmah mu je dao savjet.