„Kano nebom sjajna zvjezda“ juri Čezar noćnim krajem i ocjel sklopa njegova titra u dalekoj tmini blistavimi traci kano što zviezda danica kriesi nad crnom gorom. A za njim malo ne istom brzinom leti jošte jedan jašilac. Progoni ga dvorski serežan brezovički, biesni al vjerni podbanu haramija, kojega je Batorić ostavio kod kuće, da čuva dom. Taj je opazio Čezara, kako je sa sladkim svojim trhom iz dvora odskočio; — u prvi mah odapne za njim svoju diljku, al il je pogodio il nije pogodio, Čezar je jurio dalje. Ne premišljajući više skoči u staju, osedla konja za se i još jednoga za špana, kojega pošalje odmah u tabor, da javi gospodaru, što se zbilo, — i onda pohrli za bjeguncem.

Nu jalov mu trud; za Čezarom jedva još čuje jeku žurnih kopita, — tek od časa do časa razpoznaje srebroliki bliesak oklopa, — a onda sve manje i manje. Biesan haramija još jedno tane u ludo izbaci, a onda što je mogao brže zakrene pravcem k jugu — prema Sisku. Čezar pak strelovitom brzinom kreće jednako pravcem. Čim je opazio, da ga progone, odluči, da ide za svojom četom, koja je po osnovi putnoj imala polaziti k moru. Još nije svitalo, kad je dostigao četu.

Cielo ovo vrieme nije Marjeta do sviesti došla. Tek za jedan trenut napolak se prenula i kano u snu šapnula ime Čezarovo, nu onda je opet pala u predjašnju nesviest. Približiv se Čezar svojoj četi sustavio je brzinu konja. Zaostajući u umjerenoj daljini prepusti se posve životinji po volji, i brinuo se jedino, kako će Marjetu privesti k sviesti.

Ljubio joj zaklopljene vedje, dahom topio uda zamrzla od jutarnjega hlada i bezsvjestice, — i milim, zabrinutim šaptom zborio joj zaljubljene rieči.

Najprvo kano da ih je u snu razumjela, jer oko divnih ustanca složio se blaženi smiešak i zatreptao po

Previous page

Next page