ćete slijediti točno moje upute...« On tako! Taj deran meni, koji sam o sebi bio uvjeren, da bez mene ne bi stranka imala ni danas u saboru svoga poslanika! — — I gotovo gadnom, osvetljivom i zlobnom nakanom iznese te večeri gospodin Dabović pitanje: Mogu li se kadikad i za vrijeme žrtvovati politički ciljevi za volju kojemu osjetljivomu, recimo, materijalnomu probitku naroda? — Mladi vojskovodja odgovori bez promišljanja sa apodiktičnim »ne« — a gospodin Dabović s isto takovim »da!« — Nasta pucnjava i zveket riječi, a konac bitke bio je taj, da je Dabović sav razjaren izjavio, da ovaj put i on — stari vojskovodja u ovoj stranci — odustaje od svojih načela, jer to od njega zahtijeva probitak naroda. — Mjesto patriotične boli ili srdčbe pokaza mladi agitator gotovu radost, što je opet odkrio »čovjeka bez načela« — a prvi slijedeći broj zagrebačkoga opozicionalnoga lista donese u dopisu oštru ocjenu Dabovićeva značaja.

Dabović gledaše i gledaše krvavim očima od same boli i ljutavi u taj dopis. Njemu — svomu stalnomu dopisniku i pristaši kroz tolike godine, nanijeti ovaku sramotu! Više vjerovati onomu zelenomu mladencu, njekakvomu taštomu gigerlu, koji se baš ni malo ne razumije u politiku, a dao se na izbornu agitaciju od same taštine i bezposlice — nego njemu, prokušanomu stupu, koji nije tek od jučer razvio zastavu načela, osnovanih na povijesti i borbi svega naroda!

Od sada prigrli Dabović još jače svoju ideju, snovaše samo o njoj i ćutio se — prigrlivši politička načela vladajuće stranke — u svom radu slobodan. Ovo ga je mnogo veselilo i on se za malo našao u novom političkom gnijezdu skroz domaći; po svom naumu bio je uvjeren, da će sada istom raditi za korist i dobro svoga naroda

page sljedećih