U tom trenutku osjeti, da joj se u glavi otvorio drugi prozor, kroz koji stade gledati i pomalo razabirati, da s Eve sve više pada čarobnjačko ruho i ona postaje živa obična žena od krvi i mesa. Žena, koja sad plače... Bog zna, zašto.

Potegne je za ruku i povuče za sobom u predsoblje.

— Tiho...! Da se niko ne probudi... Reci, što hoćeš? Što te je donijelo? Voliš li njega? Ali on je oženjen. On je prisegao... I ti si prisegla... Ne možeš više očekivati, da će ti on pripasti. Pa što onda hoćeš? Živjeti u grijehu? Unesrećiti mene?

— Ne, ne Beta! Ja ne ću tebe unesrećiti... Oduzmi moć noževima... Samo ti je možeš oduzeti... Ti ili Janko... Oduzmi... Beta, jer će drukčije biti smrti...!

— Šuti! — otrese se Beta razdraženo, jer ju je ponovo počeo hvatati strah.

Događaj s Jankom, ispovijed svekra, dolazak Eve, noževi, noć, nagoviještanje smrti, sve se je to najednom sasulo iz nekog kraja tajanstvenog usuda. Sasulo se na njenu glavu, pandžama zahvatilo njeno srce i ona osjeti, da se u njoj zbiva nešto novo, da je prožima neka razorna sila, koja bi rušila, derala, mrvila i uništavala. U tami potraži Evinu ruku, grčevito je stisne i povuče za sobom izjurivši napolje, u noć, u maglu. Što dalje od kuće, na tuđe, na tuđe.

Eva se ravnodušno prepustila, da je vodi i vuče, kamo god hoće, baš kao da je u njoj Jožina pamet. I njega tako vuku za ruku... Njega dobroga, siromaška!

Spuste se niz šljivik, sablasne jedna drugoj i nerazumljive kao dan i noć. Zaustave se istom onda, kad im pod nogama muklo zatutnji tvrda cesta.

— Kamo sada...? — šapne Beta.

— Presijeci!

— Da!

Čvrsta ruka sad još jače stisne i povuče Evu na drugu stranu ceste, gdje je snažno odgurne.

— Tako! Sad smo na tuđemu — odahne Beta i sva se zatrese. — Oj, đavolice, kako sam željna tvojih pletenica! Mučila si me od prvoga dana, kako sam zavoljela Janka... Raskrvarila si moje srce nebrojeno put... Uvijek sam ti opraštala i zaštićivala te. Da nije bilo mene, nikad stari Gušić ne bi tražio od Marka, da te opet primi pod krov. I ti bi crkla

Previous page