ne pomaže, jer je vani odviše studeno. Tako je studeno, da su joj noge odrvenjele. Ali — neka! Ne mari. Samo joj je jedno na srcu... Samo jedno... Zato je kradom pobjegla iz kuće odmah, nakon što je Marko zasipao. Bilo je to brzo nakon večere. Namjerice mu je pripravila bolji zalogaj, fino omaštene žgance s čvarcima, stavila je preda nj punu zdjelu, samo da se ljudeskara natovi i što prije zaspi. Jer duša ju je vukla gore... na brijeg... Vuklo ju, kao da lancem vuče vola, pa treba ili poslušati ili se dati zadaviti. Nakon večere je i sama legla do Marka, samo da ne bude kakve sumnje, a kad je iz njegovih snažnih prsiju dunula oluja i zaškrgutali zubi, znala je, da je sad gotovo i do zore se ne će probuditi. Brzo se odjenula i pohitala u noć, ne bojeći se tame ni osame. Jer duša vuče... Vuče na brijeg...

Podlegne li Janko, onda je to njenom krivnjom i tad više nema života za nju. Duboka je voda pod mlinom, oj, duboka...! Bacit će se u crnu dubinu, ustalasat će je i — potonuti... Ako umre on... Ako su noževi rekli svoju... Jer živa ne bi mogla koračati velikoseljanskom cestom, kad bi tamo u čempresima šumjelo njegovo ime... Kad bi se čempresi svijali nad njegovim grobom... Ne bi, ne bi mogla podnijeti. Razderalo bi joj uši, oslijepilo bi joj oči... Klela bi je svaka grudica zemlje, svaka zvijezda na nebu... Sva zemlja, sve nebo. Kleli bi je glasom Betinim... Svi bi vjetrovi zafijuknuli njenim glasom... Svi vjetrovi i sve kiše... Kad bi najslađe spavala, plesali bi oni napolju, rušili joj kuću, dizali krov u zrak...

— Ne, ne! — prošapće usapljena. Do koljena povita crnim rupcem, stisne se u se i prošulja se k jednom od rasvijetljenih prozora. Htjede zaviriti. Samo da izvidi, da se uvjeri, da odahne. — Ali zamagljena stakla postaju sve mutnija. Nesretna magla, nesretna studen! Sve štipa za nos, za papke... Taj gad može da ostane svu noć, i još se više zgusne. Pa što sad? Bi li se vratila? Ne, ne može. Unutra gori svjetiljka, znak je, da nema prave sigurnosti. Možda svaki čas može izdahnuti.

— Oj, vodice duboka! — zastenje tiho, slomljena se trgne i kao progonjena zvjerka najednom uleti u sobu, zastane u sredini i dva obezumljena oka izbulji na Betu, koja je na mahove trla oči i jedva dolazila k svijesti. Omamljena snom

Next page