đaci, ali je otac VjekoslavLang otvoreno rekao Kolaru da nisu za svećenički poziv. »Smjernosti im nedostaje, nje najviše.«

Rozika i AnaKolar odnosile su duboke tanjure kad se pojavio Ferdo, veselo pozdravio i najuljudnije se ispričao, sjeo između Tene i Hinka, prekrižio se najpomnije i najozbiljnije izrecitirao Očenaš, glave zarivene u dlanove, dok je kroz prste namigivao Leni.

Taj vedri licemjer, uzdahnuo je Petar Kolar, sav je od ovoga svijeta.

Bože, što će biti od njih, kakve su Tvoje namjere? Čudni su putovi Tvoji.

PetarKolar rodio se u Konjščini, u seljačkoj obitelji. Treći od osmero braće, boležljiv. Otac mu bijaše snažan i bistar, pismen kao kakav učitelj, seljacima je pisao molbe i predvodio deputaciju banu i velikom županu, navečer su doma molili krunicu, devetero njih muških i majka, umrla je s trideset tri, a zamijenila ju je baka, plemenita duša, sve ih je držala u redu i na sve je stigla. Petru je bilo osam kad je majka nestala, tiho kao što je i živjela, i osjetio se izgubljenim. Otišao je u Mariju Bistricu i zavjetovao se crnoj Djevici, kroz suze ju je molio da ga zagovara kod Boga, u tvoju zaštitu se stavljam, Majko nebeska, sada kad više nemam zemaljske majke. A bila mu je potrebna, kao nikome. Oduvijek je bio više bolestan nego zdrav, pet puta na umoru, dvaput upala pluća, jedanput upala porebrice, tri operacije, groznice, proljevi i glavobolje bez broja. Kad se zamomčio, u gostionice nije ulazio, zvali su ga da dođe plesati, ali je u toj zabavi vidio tjelesnu i duševnu propast. Jedne je noći sanjao mladića i pošao s njim, kao janje. Stigli su pred gostionicu, imala je dva prozora na južnoj strani i dva na zapadnoj, a ulazna vrata s istoka. Stali su na prag, mladić i on, i gledali kako

page sljedećih