što, — jednog sam dana razbio ladicu majčine spreme i ukrao... Žamor i smijeh. Da, da!... Kako se to inače zove uzeti tugjih. 100 lira.

SVI
prasnu u smijeh: Vitale i Terezina, — sa 100 lira — u Ameriku! Ha! Ha!...

VITALE:

Ha! Da ste to vidjeli! Ljudska pravda u obliku dragoga moga tutora kneza Alvise Candiano degli Orseolo spopade me, presvuče me, — dopusti mi, da poljubim još jedanput majku, — i zatvori me u smrdeću kabinu „Atlantika”, koji me odvede u 7 i po na večer, — 20 sati poslije otkrića moga zločina — u svijet!...

OBJE PLEUREUSE:

Okrutni Candiano! — Ja ga mrzim!

BIJELA PLEUREUSA:

Ovako milo dijete!...

VITALE
ustaje, poljubi je, pa držeći je oko pasa nastavlja: Hvala ti, Nina del mio cor, — za to „milo dijete”! Ali znabudi, da je samo proza istina, a poezija laž, — i da je majka, Candiano, rodbina, štitnički sud i sve, što se po prilici zove „svijet”, imalo pravo — a ne ja!

Canal Grandom lebdi noćna pjesma i lete šarene krijesnice, a more se naježilo od toliko plamenih cjelova. Istrgne se i pokaže azurno čudo!