CRNA PLEUREUSA:

Nije možno!... Ni jesam ni izašla!

VITALE:

Jest! — Iste oči bez dna... iste usne za cjelove... isti vrat od mramora... Jest!... Jest!... Ti se nijesi promijenila, otkad te naslikao Carpaccio s papigom, Sebastiano Dal Piombo s posudom od alabastra, a Veronese — s bikom!... Veliki smijeh.

2-I. MLADIĆ:

Zar si i na aeroplanu ludovao za starim slikama?!... Ha! Ha! Ha!...

VITALE:

Ali što mislite Vi, bando besposlicâ, da sam ja morao promijeniti svoju ćud, jer su me prije šest godina ukrcali na brod, pa se od tada potucao kao mornar, kao chauffeur, kao aviatičar, samo za to, da me draga rodbina zaboravi?... Ha! Ha!... Ja sam tek onda nosio sobom po moru, po kopnu i nad oblake moju ljubav — moj Grad! — kao amulet proti ljudskom uroku...

SVI
pola u šali, pola u radoznalosti: Oh! Oh!... Eto nam pjesme s neba!... Čujte, ljudi! Čujte!...

VITALE
prema Candianu sjednuvši komodno u fotelj: Reci im ti, Candiano, ali budi pošten i iskren, kako si kadgod znao biti...