Oni su voljeli revoluciju prekasno, kada nasilna promjena svijeta više nije bila moguća. Oni nisu znali što hoće, nego što neće. A nisu htjeli svoj vlastiti zapadni (ili istočni) svijet, što su ga nakon Drugoga svjetskog rata izgradili njihovi roditelji. Umjesto iscrpljenih ideologija na scenu je stupila biologija, umjesto teškoga, ali smislenog kretanja u vremenu — besmisleno tumaranje po prostoru.

Američka djeca cvijeća vidjela su svoju zemlju kako uvodi »demokraciju u Kongu i red u džunglama u Vijetnamu«. Njihovo je »ne« bilo gandijevsko: ulična sjedenja i hodanja, duge kose i gola tijela, slobodna ljubav u komunama i antiratne demonstracije. Njemački studenti nisu htjeli društvo blagostanja na podlozi Berlinskoga zida. Njihovu sudbinu odredila su tri M — Marx, Mao, Marcuse — i jedna rečenica istrgnuta iz konteksta: »Filozofi su do sada svijet samo različno tumačili, a riječ je o tomu da se on promijeni.«

Sve se to slilo i pomiješalo u najljepšu revolucionarnu svečanost 20. stoljeća — Pariški svibanj ’68. »Noć barikada«, kosturi zapaljenih automobila, kamenje izvađeno iz pločnika, brda smeća, osvajanje Sorbonne i zaposjedanje tvornica, ulična umjetnost i, napokon, generalni štrajk deset milijuna ljudi: zemlja na rubu anarhije i kaosa. A

page prethodnih