SVIBANJ 1968.

U svibnju 1968. jedna generacija mladih ljudi zapalila je cijeli planet. Pariz i Prag, Berlin i New York, London i Rim, Rio de Janeiro i Tokio — nitko ništa nije organizirao, a svuda je bilo isto. Zašto su mladići i djevojke, pred kojima je bila sigurna budućnost, uzeli kamenje u ruke i vodili ulične bitke s policijom? Što su htjeli i što su postigli? Ja sam u to vrijeme bila studentica u Beču sa statusom političke egzilantice iz Titove Jugoslavije. Doživjela sam sve to uživo sa strane. Nisam izravno sudjelovala, ali sam osjetila čar kamenja i miris suzavca. U kolovozu iste godine promatrala sam na televiziji u studentskoj menzi u Führiggasse ulazak ruskih tenkova u Prag. Na šanku u baru rasprsnula se pivska čaša a da je nitko nije dotaknuo. Pitala sam se što se sve u tom času rasprsnulo. Tada na to pitanje nisam znala odgovoriti. A kada se u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji dogodilo liberalno komunističko »proljeće« slično Praškom proljeću, umjesto da iz Beča odem u Ameriku ili Australiju, vratila sam se u Zagreb. Otada pa do pada Berlinskoga zida ostala sam zatočena u malom Titovu carstvu. Nisam završila u zatvoru, ali osamnaest godina nisam imala putovnicu. Tako je godina 1968. postala dio moje biografije. Imala sam dovoljno vremena i razloga da u njoj odčitavam znakove kulture 20. stoljeća.