Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [word count] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].
-- 315 -- čovječe, ne
ljuti se! Našao se trenutno u iskušenju da se povjeri Luciji, osjetio navalu
silnog povjerenja u nju, nitko mu nije toliko bliz kao ta žena, zna da je
Luciji stalo do njega više no do ičega na svijetu, — i Veronika odjednom
postaje toliko udaljena od njega kao da je, zasićen njene ljubavi, odavno
svršio sve s njom, to je vraški tužno, ali već sutra sigurno izmjenjivo.
Odbio se od tog iskušenja, Lucija bi rekla mirno, ali bi u sebi bila nemirna
i neravnodušna, učini ono što misliš da je pravo, no ne budi suviše nagao. I
te riječi što bi izrekla na kraju, taj nastavak, njena oprezna pribranost
ili sumnjičavost razorile bi mu teškom mukom skupljeno samopouzdanje,
razbacale ga u iverje, jer možda zaista nema razloga za neprihvaćanje onog
dirigiranog ili vrag zna kakvog plana. Kad bi se uspio dokraja srediti,
mirno razmotriti svoje postupke i razriješiti zbrku od emocija, vjerojatno
bi došao do zaključka (bit će kasno ako to utvrdi naknadno) da ga je
odjednom opsjelo osjećanje da je okružen neprekidnim nizom prevara i izdaja
— ili, ili da odmah pođe do psihijatra? Nejasno i glupo, iako činjenice baš
tako ne govore, nije pio, trijezan je, u svakom slučaju ne nastupa
stenjevačka logika — ali ako i sâm taj naslut postoji, ako je dio te
dijaboličke zavjere prisutan u tom prljavom slučaju garaža za privatne
automobile srednjeg državno-administrativnog partijskog aparata, zar može ne
poduzeti ništa, slegnuti ramenima, otići s Lucijom u kino, na sastanak s
Veronikom ili u njen krevet. A trebalo se već odavno suprotstavljati, ići na
sastanke uličnog odbora, postati član Saveza komunista i na taj način nekako
odlučivati, tražiti brza i smjela rješenja, a ne govoriti u samome sebi kako
je izdana radnička klasa i za sitne pare rasprodana Hrvatska! U kakvu to
ludost ploviš, namrgođeno se zaustavlja, ta predbacivanja, to je posve nešto
nerazumno, ispada smiješan, sve što priča doima se prilično ludo pri
svjesnoj i zdravoj pameti, a ionako — evo podliježe kobnoj malodušnosti
svoje generacije (ali ga iskustvo i spoznaja dovodi do takve gorke istine) —
sve će se i nadalje odvijati mimo njegove
Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [word count] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].
|