već razum prevladao, da se mač ipak pokrenuo, nije shvaćao da je to čudo zaista moguće ili je postao privremeno umno poremećen (?); iznad crvene pečene gline, onog masivnog zdanja, cijelo jato golubova, vrana ili gavranova diglo se u zrak mimo kipa poput vodoskoka, a zatim su sive i crne ptice odletjele prema granama velikih vrtova, i anđeo iskrivljen od svog prijetećeg pokreta ponovno je mirovao. Ali mogućnost, ta halucinantna hipotetičnost promjene jednog stanja bila mu je dovoljna da se danima osjeća utješen.

Nema više želje, potrebe ili što je to drugo (?) da traga za novim, povoljnijim citatima i prelistava svoje odabrane knjige — upute ili ispravke za sadašnjicu; promatra (kako već dugo?) Luciju pretvarajući se da čita, da je zaokupljen, potonut u omamljujući alkohol štiva, u te vražje duhovne sumorne vrijednosti, u riječi predodređene budućnosti ili samo prasne i malovrijedne antikvitete. Zaista nešto nemoguće dosadno! U svijetlom krugu stajaće svjetiljke u magli degaovski pastelne svjetlosti sa svojim ručnim radom ta Lucija, ponovno nađena, sa svojim krpicama i vunicama izgleda neobično ljupko, iako taj izraz potpuno ne odgovara ženi na pragu zrelih godina. Evo, ostat će mu ta žena što je uspjela zadržati čvrstu vitkost svoga tijela i nabubrelu elastičnost sluzokožnog tkiva pa kad joj prilazi ima osjećaj da prodire u mladu djevojku, i ona, ta njegova Lucija, za koju je mislio, kada je počeo hodati s Veronikom, da već odavno ne može učiniti ništa presudno za njega osim da ga ostavi (zaista mi ne možemo, dušo, učiniti ništa jedno za drugo, govorio je to sebi) trajat će s njim u tom nadolazećem i posve mogućem neuspjehu i podnositi strpljivo njegovu nervozu i promašenost. Bio je dobar stručnjak, ali se jednom politički poskliznuo. Ponešto u svom ponašanju prepotentan, postigao relativan uspjeh pa je mislio da može bez posljedica nagaziti na žulj nekakvom policijskom tipu. Prilično dirljive priče iz staklenog express-restauranta... Zar još uvijek govorim ili razmišljam o tome? Ali,

Next page