Možda kći našega varoškoga sudca, koja ima bradavicu pod nosom! Niesi ti stvorena za koga godj. Tko nije gospodski sin, nek nepokuca na tvoja vrata. Tko tebe hoće, srdce moje, mora imati na čižmah zlatne podkovice.« Jagica je sve to dobro upamtila, i kad ju zaprosi jednoč licitar iz vlaške ulice, čovjek mlad i pošten, nasmija mu se djevojka u brk i reče:

»Dragi majstore! Meni se neće medice; natočite ju drugoj!«

Susjede su dapače bajale, da Babika svoju kćer u mlieku kupa, nu to valjda nije baš puna istina bila, jer je o tom govorila najviše susjeda, mlada mesarica, kojoj su boginje lice silno nagrdile bile. Majka je dakle sanjala o gospodstvu, o zlatu, ali nije toliko kći. Ruke joj bijahu slabo spretne poslu, pletivo i vezivo motalo se nemilo pod njezinim rukama, a u kuhinju nije je pustila majka, »da se fina koža nezadimi«, al je za to marila Jagica za gusle, za popievke, za kolo i za mladiće, ako su bili momci od oka. Imbrica nebijaše doduše mladić ko dren, niti Bog zna kako liep, da bi ga bili mogli stavit na oltar za svetca, — al Imbrica bijaše, što no je rieč, »vražka krv«, čovjek, koji se umije prebacivati na sve strane, čovjek, komu leti jezik kao po loju. Znao je kititi i čičkati jezikom, mititi govorom, previjati se kao mačak, a šale sbijati kao majmun, pa kad je znao, da ga čuje Jagica, zaletio se on u svoje vragolije, šibao po svačijoj glavi, a Jagicu gladio jezikom, da je mladoj sve srdce igralo. K tomu je i pjevao uz tamburicu i kako sladko. Školnika nije već nitko ni slušati htio uz orgulje, već samo Imbricu. Kad je onako za tihe ljetne večeri sam bio u dućanu, pak drndao na sitnoj tamburici, kad je tako tanko i žalostivo pjevao:

„Hoja, hoja, hoja!
Ti si, dušo; moja!“

page prethodnih