»Ha, ha! Morski rak! Prevarancija! Ljepak, na koji se magarci love! Iztisnuli me iz štacuna, gdje sam brijao punih deset godina, gdje niesam ostao dužan ni groša! Ha, Ha! I tomu će carstvu biti kraj!«

Susjedi su naravski vrlo čudno klimali glavom. Proročanstvo doktora, čovjeka pismena, koji je vidio dalje od nosa, uvjerilo je vriedne gradjane, da će se Vidova slava jednom za bob i grašak prodavati, negovoreć ob Iliji, za koga se i onako obćenito govorilo, da će vrag iz njegove kože remenje rezati. »Zeleni je medjed« doduše tvrdio, da Vid nije toli opak čovjek, kako se je mislilo, jer da ga je pekla savjest, te se je uklonio njemu, Janku Krivošiću, da mu dulje nekvari posla, ali ostali sviet nije bio blage ćudi i svatko je slutio u dubini duše svoje, »da će tomu carstvu skoro kraj biti!« Da je čovjek malo pobolje otvorio oči, bio bi jamačno opazio, da se brijač Imbrica šulja i sad oko Barbarine kuće, kao mačak oko vrele kaše, i da bi taj svoj desetgodišnji štacun još kako tako pregorio bio, da se sav posao nije vrtio oko nječega drugoga, — oko očiju Barbarine jedinice, liepe Jagice.

I bilo je vriedno vrtiti se oko te djevojke. Bijaše njekako drugčije gradjena nego ostale. Malešna, jedra, puna ko jabuka, širokih plećiju, punih grudi stiskala je bujne crvene ustnice, žmireć izpod dugih trepavica iz vragolastih crnih očiju, da je svaki put Imbrici kliznuo sapun iz ruke, kad bi ju god pogledao. Pùt joj bijaše gladka, sjajna, obrve guste, sraštene a kosa fina ko vlakance i mrka do kraja.

Stara Babika, dobra mati, mazila je tu jedinicu, da su ju susjede jezikom šibale do treće ulice, al Babika gladila je svoju djevojku, ko godj stara usidjelica svilodlaku mačku, hranila ju debelim skorupom i bielim hljebom, te bi joj sto puta na dan rekla:

»Jagice, srdce moje, joj ala si liepa! Takova šta nije sviet vidio. Dà, pitam ja, gdje ima u gradu toli liepe djevojke?

page prethodnih

page sljedećih