Tako je umovao »zeleni medjed«, osoba inače vrlo važna, sudeć po ogromnoj trbušini, — a po njem je govorilo tako sve susjedstvo, s čega dakako Vida ni Iliju nije zaboljela glava, već su oni svojom coprijom mamili u dućan sve više i više ljudi, lica dosta uglednih i to iz podaljih strana grada. Nu na veliku sreću i radost »zelenoga medjeda«, s kojim se je »zlatni magarac« proti »morskomu raku« urotio bio, riešila se Ilica naskoro te coprije, i mlada je cehmeštrica javno pripoviedala, da je sve to samo za to izišlo na sreću, jer je ona u to ime dala misu služiti nerekav ipak svećeniku »quo titulo«.

Jednog jutra zatvori Vid svoj dućan, skinu Ilija morskoga raka, i ortaci se preseliše u kuću Vidove sestre na veliki trg, na »Harmici«, izstisnuv prije iz dućana brijača Imbricu, čovjeka inače vrlo razborita, koji je bez obzira liečio i gospodu i živinu. Kuća gospe Barbare — tako se zvaše Vidova setra, krezuba udovica — bijaše daščara na milost božju slupana, a krov joj se bio vrlo osbiljno naherio, kao da svakomu veli: »Sluga pokoran!« Nu bilo kako mu drago, promjena je Vidu i Iliji dobro služila, pa ako su silni miševi skakali po Barbarinu tavanu, to su i silni groši padali u Vidovu kesu, jer je napokon »Harmica« bila glavni trg, gdje se je za onda već skupila bila sva trgovina, svi sajmovi.

Sviet se nije mogao dosta načuditi toj promjeni, sviet nije razumio, kako je Vid, probaviv veći dio svoga života u svojoj kući u Ilici, mogao pod stare dane stare svoje kosti prenieti na drugo mjesto, i ljudi su posve dobro naslućivali, da to nije Vidovo maslo, već ga je na tu novotariju naputio onaj nesretni neznanović iz Natalije.

Imbrica, čovjek vrlo izkusan, budući poznat sa čitavim gradom, pozdravio je prvi pojav »morskoga raka« na Harmici njekim tajinstvenim, porugljivim posmjehom, kakov se samo na nosu čovjeka oštra uma opaziti može. Razkrečiv noge, prekrstiv ruke znao je spustiti svoju fino počešljanu glavu na prsa, sakupiti svoje tanke obrve ter šapnuti kroz zube: