škole, ali i nacionalizirani sektor gospodarstva, državne rashode i dr.) koje organizira i financira država iz budžeta.

Jednadžba gospodarskoga rasta – (a) gospodarski rast promatran kao povećanje proizvoda (ΔQ) jednak je umnošku investicijskog učinka (qi) i investicija (I) – ΔQ = qiI; (b) polazeći od proizvodne funkcije Q = F(K, L, t) gdje je Q nacionalni dohodak, K kapital, L radna snaga, a t vrijeme, dobiva se stopa rasta nacionalnog dohotka koja je jednaka ponderiranom zbroju stopa rasta činitelja K i L (pri čemu su ponderi njihovi udjeli u raspodjeli) uvećanom za stopu tehnološkog progresa (λ) – g = αgK + (1 – α)gL + λ.

Jednovlasničko poduzeće – (inokosno) poduzeće s jednim vlasnikom koji donosi sve odluke i snosi svu odgovornost za cjelokupno poslovanje poduzeća.

Kamata – naknada za pozajmljeni novac.

Kapital – u klasičnoj i neoklasičnoj ekonomskoj teoriji jedan od tri činitelja proizvodnje (zemlja, rad, kapital) koji čine (uz novac) dobra koja se upotrebljavaju u proizvodnji drugih dobara (zgrade, oprema, zalihe), dok u računovodstveno-financijskom smislu označava ukupan iznos novca sakupljenog od dioničara.

Kapitalni koeficijent – odnos između vrijednosti investicija i proizvodnje koja se tim investicijama ostvaruje; to je broj koji pokazuje koliko novčanih jedinica treba investirati da se dobije jedna novčana jedinica nove proizvodnje.

Kartel – skupina poduzeća koja sporazumno određuje cijene i tržišne udjele.

Keynesijanska teorija – ekonomska teorija čiji je nastanak vezan uz J. M. Keynesa i 1936. godinu, a koja polazi od toga da se, za razliku od klasičnog pristupa, u gospodarstvu ne postiže ravnoteža uz potpunu zaposlenost, već se ravnoteža može postići presjecištem agregatne ponude i agregatne potražnje, uz manju ili višu nezaposlenost. Prema toj teoriji fiskalnom i monetarnom politikom može se utjecati na rast ili pad agregatne potražnje i otud na ravnotežu u gospodarstvu.

Klasična ekonomija – vodeća škola ekonomske misli do pojave J. M. Keynesa (utemeljio ju je A. Smith 1776. godine, čiji su glavni sljedbenici bili D. Ricardo, T. Malthus i J. S. Mill) koja je vjerovala kako ekonomski zakoni (posebno kroz interes pojedinaca i konkurenciju) određuju takav sustav cijena koji osigurava najbolju alokaciju resursa i kontinuiranu potpunu zaposlenost bez mogućnosti krize hiperprodukcije (Sayev zakon tržišta).

Klasična teorija poduzeća – alternativna teorija poduzeća koja polazi od pretpostavke da poduzeće teži maksimizaciji profita.

Koeficijent elastičnosti tehničke supstitucije – postotna promjena omjera činitelja proizvodnje u odnosu prema postotnoj promjeni njihove granične stope (tehničke) supstitucije.

Kolektivno pregovaranje – proces pregovora između sindikata i poslodavaca kojim se dolazi do sporazuma o nadnicama i uvjetima rada.

Korisnost – sposobnost nekog dobra da zadovolji ljudsku potrebu.

Kratki rok – razdoblje u kojem se ne mogu svi činitelji prilagoditi promjenama; u slučaju proizvodnje moguće je variranje opsega proizvodnje samo u sklopu fiksnih činitelja, odnosno raspoloživih kapaciteta i neizmijenjene tehnologije.

Previous page