da domaća mladež nauči plesnu vještinu od valjana učitelja plesa, da se strani salonski ljudi ne rugaju našim velikašicam i plemkinjam, da ni plesati ne umiju.

Barun Nacio Magdalenić, čovjek finih načina, koji je mladost svoju sproveo u najodličnijih salonih Beča i Pariza, osobito je izticao potrebu, da takav učitelj u Zagreb dodje. Napokon se složiše otci i matere, i djeci svojoj za volju osiguraše učitelju plesa liepu nagradu za dva mjeseca. Sada ga je bilo lahko naći. Početkom zime već je osvanuo u Zagrebu izvrstan francezki „maitre de danse“ iz Beča, koji je dva mjeseca, od svih svetih do Božića, učio plesati mladji otmeni sviet u Zagrebu.

Bijaše već to vrieme manjih plesnih kućnih zabava, pristojno upriličenih, kao što se pristoji adventskomu vremenu, bila su dapače i dva pokusna plesa poslije božića s glazbom i u podpunih plesnih toaletah. Vidjevši Francez, da sve ide fino i gladko i da će mladi otmeni sviet moći sam upriličavati najljepše plesne zabave, reče Zagrebu: „Adieu!“ — dobivši u ime dara obilnu poputbinu do Beča.

Plesne ure, koje je držao francezki učitelj, pohadjali su ne samo oni, koji nisu ništa umjeli plesati, nego i takovi, koji su već prije plesali, ali dakako nepravilno. Medju timi bijaše i Rosina Magdalenićeva, Eleonora Keglevićeva, Julija Vojkffy-eva i mnoge druge velikašice i plemkinje. I od mlade gospode bijaše ih dosta, koji su kod Franceza morali izpravljati ono, što su krivo od drugih naučili. S takovimi bilo je najviše muke i siromah francezki „maitre“ sit se je najedio i namučio, dok je sve išlo kod svakoga kako treba.

Osim plesa učio je Francez hrvatsku gentryju i

page sljedećih