o čemu onda uhoda obavještava Zrinskoga. Informacijom uhode radnja se iz Sigeta prenosi u Sarajevo. Do češće promjene pripovjedačeva motrišta dolazi od epizode šikloškoga pohoda pod vodstvom Alapićevim. Karnarutić od Kronike dosta odstupa u prikazu sultana Sulejmana i velikoga vezira Mehmeda Sokolovića. Črnko kao kroničar nije mogao opisati što se dešavalo u turskom taboru, osim onoga što su donosili uhode. Karnarutić međutim “zna” i ono što se tamo, u sultanovu šatoru ili pred njim, zbiva. Dva puta se autor “zalijeće” u blizinu sultana: prvi put na kraju trećega “dila” kad se rasrđeni car tuži veziru na ogorčeni otpor Zrinskoga; i poslije i, istodobno, posljednji put, kad sultan, ostario i iznemogao, i uz to do krajnosti razdražen što ni za mjesec dana tolika njegova vojska nije zauzela tvrđavu, umire. Takva ga zatječe Sokolović koji će zatajiti njegovu smrt i narediti posljednji juriš; taj je najzad urodio plodom.

Strukturirano u četiri “dila” (pjevanja), Vazetje se — kazano je naprijed — odlikuje umjerenom primjenom metaforike. Ipak, jezična materija iz koje izrasta ep, svojom organiziranošću nedvoumno pokazuje autorovu namjeru da “ukrašeno govori” o predmetu koji je izabrao za opjevavanje. Osobito je to “ukrašavanje” vidljivo u opisu sultanova konja i njegove pratnje, a gdjekad i samoga sultana. Sultanov je konj tih i miran kad stoji, a u pokretu brz “kako sokol”; nakit na njegovoj ormi takav je kakav “svit ne nahodi”; za konjima koji su bili u sultanovoj pratnji “Turak kako mravi varvljaše se za njim”. Dugmad na carevoj odjeći bila je od dragoga kamenja “s kih kako plamici ognjeni gredihu”.

Karnarutić je iznašao i jedan poseban motiv u izražavanju pogubnosti povijesnoga trenutka: sultan je, naime, preko svoje raskošne odjeće òpasān “pasom (...) Stipana hercega”, a o boku mu visi sablja Skender-bega. Herceg-Stjepan i Skender-beg historijska su lica i ujedno simboli otpora koji je skršen i koji za sultana znači trijumf; s takvim simbolima, eto, pojavljuje se u Karnarutićevoj predodžbi turski sultan; oni, ti simboli, na poseban način svjedoče kako su zemlje nekadašnjih vlasnika pojasa odnosno sablje pod nogama sultanovim! Taj pojas i ta sablja u tome kontekstu invencija su autorova; nema o njima spomena ni u kakvoj literaturi ni u Črnkovoj Kronici. Sliku dopunjuje i prikaz careve pratnje: sto “ulakov”

page sljedećih