Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
  Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa   English
   naslovnica |  Riznica |  dokumentacija |   
Bibliografski kriteriji: none (Svi dokumenti dokument/dokumenti)
Ograničenja pretraživanja: skuplj.*

Pretraživanjem je pronađeno ovoliko pojavnica: 1045

Još rezultata pretraživanja (skupina pojavnica po 100)
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

Prikaži sve pojavnice (Neko će vrijeme biti potrebno da se učita)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu

Pojavnice 301-400:


301. Sida Košutić. S naših njiva (plodovi zemlje).... [stranica 181 | odlomak | PodDio | dio]

duša, koju se poštuje i voli. Zato je i djever, čim posrkaše masnu govedsku juhu sa žemljom, stao uzvisivati svaku stvarcu na stolu, a ponajprije tu najmanje zamjetljivu čašicu. Red je da nakon svakog jela pokaže on svoju govorničku vještinu i da zabavlja svatove, a nakon toga muzikanti, skupljeni oko stola na suprotnoj strani, razvesele srca žestokim duvanjem i vještim prebiranjem na svojim zlatnim glazbalima. Beta je s Jankom sjedjela na čelu stola. Obrazi im plamtjeli rumenilom, radost sjala iz očiju. Ponosito držanje izgledalo im nadmoćno i gospodsko, pa su se


302. Ivan Dončević. Mirotvorci [stranica 109 | odlomak | PodDio | dio]

»Jer vi stvarno izgledate loše: oči su vam mutne, strašno mutne, kapci otečeni, uopće, čini se da ste sav otekao. Ne treba se šaliti. Negdje sam pročitao da je to već konac, to jest, kad počneš oticati da je konac. Srce više ne pumpa dobro krv iz žila, u žilama se skuplja voda i od te vode otečeš, tako sam pročitao. Ali to ne mora biti istina, zar ne, ljudi pišu koješta! No svejedno se ne treba šaliti, jer vi ste na koncu konca ipak otekli, dragi moj.« Župnik zaškilji podmuklim očicama, te se smješkaše sve finije. »Samo vi potražite


303. Ivan Dončević. Mirotvorci [stranica 231 | odlomak | PodDio | dio]

u lice) tom povremenom topničkom vatrom iza zavjese od magle. Topnuo je dakle nogom i brojio: jedan, dva, tri! I vojnici smjesta počeli nicati ispod zemlje; klatile se lopate i čuturice oko njihovih bokova, puške s bodovima i kacige sa šiljcima bacale stravičnu sjenu na nebo. Bezglasno se skupljaju u kompanije. Konji u trku voze nekamo topove kratkih zdepastih cijevi. Bezglasno. Kao utvare. Vojnici ispod zemlje. Tada on (to jest ja, koji sanjam) primijeti s užasom, da ti vojnici i nisu uopće živi ljudi, ti su vojnici napravljeni od drveta, ne kreću se i ne skupljaju se u


304. Ivan Dončević. Mirotvorci [stranica 231 | odlomak | PodDio | dio]

na nebo. Bezglasno se skupljaju u kompanije. Konji u trku voze nekamo topove kratkih zdepastih cijevi. Bezglasno. Kao utvare. Vojnici ispod zemlje. Tada on (to jest ja, koji sanjam) primijeti s užasom, da ti vojnici i nisu uopće živi ljudi, ti su vojnici napravljeni od drveta, ne kreću se i ne skupljaju se u kompanije po zapovijedima svojih komandanata, nego komandanti potežu uzice i oni se kreću na uzicama. Jednoga, u njegovoj blizini, udarilo rudo u stegno i tkanina se rasparala. Pod tkaninom ne bijaše meso (kao u pravog njemačkog vojnika) nego štula od drveta. Ipak! On iz


305. Ivan Raos. Volio sam kiše i konjanike [stranica 66 | odlomak | PodDio | dio]

užasna tjeskoba. Tako sam pogano siguran da je to posljednji »mort« u mome životu. Oni su mi se smijali: Bit će ih još kao cigana oko strvine. I nisu mogli zatomiti usiljenost. A ti cigani oko strvine zajauknuše u meni. — Ni jedan više — rekoh mračno i skupljenih obrva — ni jedan više... A čovjeku nekako teško padaju ti posljednji oproštaji. I porazi i pobjede. Sada mi se pričinilo da sam tome nevidljivome »mortu« stisnuo ruku... i kao da je još malo njegove topline ostalo na mome dlanu. — Velečasni! — prekori me Vasilisa


306. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 40 | odlomak | PodDio | dio]

Eto, i ovog se puta uvjerio da se i najbolja roba, koje U grehote, ispod cijene može vrlo lako, nepažnjom, propustiti u tuđe ruke. Ali kad se čovjek odlučio i prelomio u sebi da odustane od namjeravane prodaje, onda ipak više cijeni svoju robu. A ne mora se odricati niti mogućnosti da je skuplje proda u boljim vremenima. No, više neće on sam, lično, pomaći prstom da je proda, jer bi to bilo takvo nuđenje koje bi se moglo usporediti s propadanjem. Sve se nekako na rep i truntavo izvukoše Mrkoglava i Bikan iz kuće i kao natovareni magarci-sivci, sivogrivci zatruskaše


307. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 88 | odlomak | PodDio | dio]

suzne oči, njeno tiho povinovanje i onaj otupljeni izraz što se nakupi u jamicu oko usta, blag pogled pun bojazni, neranjiv ni najgorim patnjama. Kad zađe za ogradu, u susret mu navrvi stado ovaca. Pokorno se tiskaju jedna uz drugu i dižu oblačić prašine, zvocaju, preskaču se, skupljaju se ponovo i plaše. Iza njih sitan pametan pas, gladan, vječno oprezan i pažljiv, zalaje katkad drugarski, kao zvono. Na koncu probrza i ovčar, seoski dječačić i baš pored Filipa Kurlana nehotice prdekne. – Je li ti to namisto “dobra veče”! – sikne Filip na


308. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 142 | odlomak | PodDio | dio]

i debeo, pun ordena, proždrljiv i moćan, sakuplja on opet razbacane bijedne figure i njima igra toliko zamršenu igru, toliko tužnu, da se jedino može zvati život. Karneval počinje. Evo ih, pobunjenici naviru iz dvorišta, šume i kipte ulicama kao meso u vojničkim kazanima, skupljaju se bez reda i jurišaju bez vođa. Danas nitko nije žedan vina ni gladan mesa, danas se brate ljudi u lažnom šarenilu kostima. Krinka je skrila lice, bijedu i zlobu, samo ne ženu, “koja će i u paklu tražiti i biti tražena”. Karneval je počeo. Sporednim ulicama


309. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 143 | odlomak | PodDio | dio]

kraćim putem, pored artiljerijskih štala, Filipu je prepriječio prolaz čopor dječurlije, koja se gurala oko “mede”. “Medu”, kao i obično, eksploatiraju najlukavije i najuvaženije varoške “mustre od kartaša i prevaranata”, takozvani “magistri”, Sjekirica i Kero. Ovu skupljačinu dijele utroje, između sebe i “mede”, no ove će je godine, čini se, samo prepoloviti. Zato im se pod bijelim džokejskim kačketima kroz rese korijandola, krijese oči i smiju brci. Kero-blagajnik, neartikulirano mumlja kao mutavac i zvecka početnom paradom u jednoj ogromnoj


310. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 144 | odlomak | PodDio | dio]

pogledima ne htjede mu dopustiti. – Ti to ne možeš!... Vrati mu dinar! – Zašto ne mogu? – usprotivi se Filip, sad još vise uvjerenu pretvaranje čovjeka pod medvjedinom. – To je samo za dicu, za građane! – dobaci s dosjetkom Sjekirica. – Za tebe je pet puta skuplje! – U redu – kaza škripnuvši, zubima Filip – evo još četiri dinara! – Pa odveza kesu i saspe na očigled Kera dvodinarke u sramni sud. – Daj mu, daj mu! – povika mularija, zanesena tim natezanjem i nestrpljivo očekujući– bubočinu od


311. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 155 | odlomak | PodDio | dio]

maše flašom šljivovice i tetura, nadimak joj je “Bečka”, toliko joj je firma stara. Druga je još starija, zaudara mokraćom, truležem i uparloženom posteljinom. Stasa je kao i družica joj, zanat je, čini se napustila i sad prodaje hladne komade govedine, kosti rskavice što ih sama skuplja i isprosi u klaonici. Treća je nešto viša od njih i mnogo mlađa, odijeva se još seljački: rubac na glavi i crna pletena maja. Crna joj runasta kosa natrunjena slamčicama i trinama; valja se po stajama i prespava u kojem potkrovlju; uvijek je sramežljiva, s nekim


312. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 215 | odlomak | PodDio | dio]

Zatim ode, ojkajući prostački i kreveljivo. Mržnjom nabodljen i prekipjenom strašću užagren, odlunja i zaleškari u hladovini brešća. Ta rugotinja, taj pojac seoskog sramnog kvasa! Gavran je sjeo na rub kamena da ga užarena kamena ploha ne oprlji kao tava. Znojna mu se para skupljala u kaplje pod četverouhom kapicom od maramice. Pola je on ukrao, pola su mu drugi ukrali! Prvu je polovicu “upravio poštenim putem”, drugu je ponudio u zao čas i kad ga nitko nije potezao za jezik. A obje su polovine tuđe. I da se savjest njegova ne ogleda i ne


313. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 234 | odlomak | PodDio | dio]

i kleknuvši i prekrstivši se ležerno u elastičnom gibu i kretu ruke, uspeo se na treće stepenište oltara i počeo svoju kasijersku službu uz oltarnik. S tog ukrašenog pergola, kao kakav cirkusni svat, kao dovitljivi trgovac Manizelo sa svojim ovogodišnjim pokladnim “macalom”, skupljao je on lemozinu. Na bijelu štapu visi zagasitocrvena kesa, koju on treska pred licem vjernika oko oltara, a oni je nakaplju i nazveckaju obilato u tili čas. Kad se kesa napuni, iskrene on njezin novčani sadržaj na oltar pred Njeno nevino lice, kao da će mu se ono veseliti.


314. Mirko Božić. Kurlani, Gornji i Donji [stranica 258 | odlomak | PodDio | dio]

Čedo moje, ‘rano moja! Čedo moje, ‘rano moja! Mrvo moja, mog života! O moj grozdu nedozrili! I prirano otrgnuti! Žene su se skupljale oko njih i sućutno propitkivale o slučaju: – Koliko mu je bilo...? – upita netko. – Misec dana...– odgovori suzna Anđelija. – U! Lako li joj je drugog namaknit! Kad je god volja! I ja bi se javio! – potcikne neka glavata


315. Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba [stranica 29 | odlomak | dio]

Mrka čađava patina podavala je baršunastu mekoću stijenkama te hermetičke kutije za porodična zbivanja, i kao da joj je prigušivala glasove. Njenoj lijenoj, ustajaloj draži, koja je sličila na dobrotu topla i ugodna groba, nisu mogli da se otmu čak ni najmlađi. Oblaci duhanskog dima skupljali su se i lebdjeli pod stropom, s plavičastim opalskim prelivima. Oduvijek mi je bilo drago to šimerično opalsko prelijevanje, a oduvijek sam podlijegao njegovoj moći da nas preveze u sfere irealnoga. Zato sam tu istu opalsku zamagljenost volio i u čašama s mastikom, koja se u ljetna


316. Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba [stranica 76 | odlomak | dio]

očekivanja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom uznemirujućom lakovjernošću; gotovo kao da je sama išla na ruku tome da bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim <<proplancama>> i skupljaju biljke za školski herbarij. Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro treba da prsne. A nepomičnost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još nezadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom.


317. Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba [stranica 88 | odlomak | dio]

Neko se sjeti da im pokloni odbačenu željeznu peć, neko protruo madrac dugogodišnjeg bolesnika. Ljudi su se velikodušno oslobađali predmeta vezanih za zle uspomene i starudije koja im je zakrčivala magaze i tavane. To postade jedna od onih bezazlenih samaritanskih pasija, poput djetinjeg skupljanja loptica od čokoladnog staniola za otkup crnih robova, poput šivanja onih hlačica bez tura za sirotinjsku djecu na kojima se vježbaju u krojenju skore udavače. Jedno ugodno filantropsko iživljavanje, jedna prava mala strast. A u isti mah, i jedno gospojinsko društveno natjecanje.


318. Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba [stranica 133 | odlomak | dio]

za najamna kola koja ga čekaju. Za isto toliki iznos, svak može da s flašom mousseux-a, koji nepobitno pjenuši, proslavi položeni ispit ili vjeridbu, unapređenje ili krštenje novorođenčeta. Intelektualna, a posebno umjetnička originalnost u današnjem svijetu nije skuplja od toga. Prilično mi je prihvatljiva misao da je osnovni, ili bar najglavniji poticaj na pisanje težnja za “oslobođenjem”. I da to važi ne samo za one velike, za spisatelje od ranga, nego, možda još i više, za one najskromnije: najintimnija prepiska, i nikom povjereni


319. Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba [stranica 161 | odlomak | dio]

da će ga prenijeti u jednu bolju, svjetliju sobu koja je ostala upražnjena. U tom slučaju, bolesnik vjerovatno to osjeti kao naročitu privilegiju i zahvali im se osmijehom blagodarnosti za tu svjetlosnu pažnju. A ako je lukaviji, ako je to neki seljački, mutno podozriv tip, tad se opire, i skuplja posljednje moći da se od nečeg nejasnog obrani. I, kao da nagonski sluti blizinu opasnosti, onako kao što konj u noći sluti blizinu provalije, pruža neočekivano tvrdokoran otpor. – Zašto u drugu sobu? Neću ja u drugu sobu! Meni je sasvim dobro ovdje! – Zato što


320. Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba [stranica 204 | odlomak | dio]

I tad je počinjalo ono najzabavnije. Kesio se i kreveljio pokazujući rijetke istršale zube, pravio svakojake grimase, napuhivao obraze da su postajali blistavi, glatki, tanki poput dječjih balona koji će sad da prsnu. Sažimao je bore kao da su od gume, iskrivljivao je lice tako da bi mu skupljena usta otišla sasvim ustranu, gotovo do samog uha. Pomislio sam da je mnoštvo tih smorfija, svu tu još živu Beolkovu mudrost naučio od sajamskih saltimbancapotucajući se po Italiji poslije raspada njegove grupe. A kad bi i to završilo i


321. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 16 | odlomak | PodDio | dio]

natiskujući se za svakom zgodnijom ženom. — Znaš, — sad Čupa stručno razlaže — Gradec je u pedesetoj, a oma nema više od dvadeset i pet. On se uvlači u sebe, kao puž u kućicu, a ona tek sada cvjeta. On mrzi društvo i izlaske, ali nju pušta prijateljicama, kod kojih se skupljaju ovi sabljaši... — Kako? — protuslovim mu — pa ona ima dijete! Tek je navršilo godinu dana. Čupa se cereka. — Dijete! Previše je Gradec kratkovidan, da bi sam izmajstorisao tako nešto... Bolje je strijelce našla ona. Dijete izgleda nije


322. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 28 | odlomak | PodDio | dio]

za blizinom ove djevojke. Mislio sam: to je prolazno. Koliko se puta rodi trenutačna simpatija pa prođe, jer nije imala svoje dubine. Ali evo, danas je osmi dan otkako sam je prvi put pratio kući. I sad, događa se nešto, što me zapanjuje. Pravim orkanom provaljuje to iz mene. To se skupljalo, skupljalo se toliko dugo u ovoj neizdrživoj samoći i odjednom je izabralo baš nju. Što je još najgore, ova provala nije mi pomračila svijest, jer ja dobro vidim, da se ona ne odlikuje ničim naročitim. Nije lijepa, bucmasta je, kose kratko podšišane, što me pomalo i smeta.


323. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 28 | odlomak | PodDio | dio]

ove djevojke. Mislio sam: to je prolazno. Koliko se puta rodi trenutačna simpatija pa prođe, jer nije imala svoje dubine. Ali evo, danas je osmi dan otkako sam je prvi put pratio kući. I sad, događa se nešto, što me zapanjuje. Pravim orkanom provaljuje to iz mene. To se skupljalo, skupljalo se toliko dugo u ovoj neizdrživoj samoći i odjednom je izabralo baš nju. Što je još najgore, ova provala nije mi pomračila svijest, jer ja dobro vidim, da se ona ne odlikuje ničim naročitim. Nije lijepa, bucmasta je, kose kratko podšišane, što me pomalo i smeta. Dobro je


324. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 32 | odlomak | PodDio | dio]

more, na cesti, koja vodi njenoj udaljenoj kući u zaljevu, vraćam se samome sebi i hoću da iz nje izbijem iskre, koje bi osvijetlile moje, često i za mene nerasvijetljene tmine. — Vidiš — govorim joj — pet mjeseci smo sjedili u istom razredu, a jedva smo se i vidjeli. U meni se skupljao očaj usamljenosti. Pa nije, dovraga, samo slučaj, da je on našao baš tebe, kao posudu, u koju će se izliti. Nije slučaj! To ne može biti! Ne mogu to odgonetnuti, ali pouzdajem se u svoj najdublji osjećaj. Nešto je to uslovilo. Određen sam nečim jačim, nečim izvana. Ja nemam


325. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 64 | odlomak | PodDio | dio]

sunašce te grijalo, pomozi, osladit ćemo se nas dvoje. Kladio sam se sa sudijom za kilogram krušaka, da si ispod kombinea kao od majke rođena. Hajde, neka bar ovdje sudija izgubi!... Vampić upravo dovršava spremanje sobe. Sve se u njenim rukama vrti, preokreće, pretresa. Metla skuplja prašinu iz zakutaka, a onda nekoliko trzaja tim gipkim nogama i soba je isvjetlana, kao da joj je ona taj čas dala nešto od svoje neobuzdane mladosti. Još jedan pogled po sobici i kad vidi da je sve u redu, i da nije ništa zaboravila, onda, kao da nas tek primjećuje. Gleda nas, ali


326. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 64 | odlomak | PodDio | dio]

Gleda nas, ali pogled zaustavlja na meni. Ne rastajemo se zjenicama i čini mi se sve što sada radi, čini zbog mene. Smješka se stidljivo-prkosno, otvara vrata od sobe i tu, na njihovom otvoru polako, centimetar po centimetar podiže bijeli ogrtač i ružičasti kombine. Zapanjeni gledamo ta skupljena bedra, mramorno bijela, uzdrhtala pod našim pogledima. A onda nagli trzaj sve do kukova i vrata se s treskom zatvaraju. Stojimo tako još koji trenutak, zalijepljeni za prozorski okvir i ne možemo se maknuti. A ona u hodniku vrišti od smijeha. Sudija se na koncu teatralno


327. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 83 | odlomak | PodDio | dio]

nekad i surovi prema onima, koji liječenje opterećuju i traže nemoguće. Ne znam ni sam kako, to mi se još nikada nije dogodilo, izbile su mi dvije krupne suze. Nisam joj više mogao gledati u oči. Napregao sam sve snage, da iz mene ne provali očaj, koji se bez oduška skupljao toliko dugo. Okrenuo sam se k zidu i ostao tako nekoliko minuta. Malo sam se primirio. Onda sam prostenjao: — Sutra odlazim... Stavila mi je ruku na rame. — Ne, Sven! Ja ne znam, što se s vama događa, ali imam povjerenja u vas. Vas razdiru neki nemiri. Vi ne


328. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 102 | odlomak | PodDio | dio]

jasno, da ljubav treba iživjeti i da je naša zajednička nesreća, što nismo sve naše sumnje i trzavice zbrisali prožimanjem do kraja. Da se nisam plašio posljedica po njeno zdravlje, odveo bih je jedno veče u dubinu parka i uzeo. Priroda bi najbolje tako regulirala otrovne sokove, koji se skupljaju u nama i često nam truju časove, kojima bismo htjeli dati sasvim drugi sadržaj. Osjećam to najbolje sada, kada je uveče kriomice pratim iz ležaonice i kad se njeno tijelo pripija uz moje. Posljednji dan! Časna Emilija htjela mi je pokvariti odlazak.


329. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 144 | odlomak | PodDio | dio]

koju moji nazori nisu ni trenutak poljuljali. Ne! Ne ću pristupiti. Rekao sam joj nedavno, da sam zbog nije ostao u ovom gradu, koji mrzim, jer sam iz slabosti doživio u njemu razočaranje i poniženje. Sve je u njenoj ruci, i neka odluči sama. Stanuje kod strica, trgovca. Kod njega se skuplja vladajuća krema grada. Među ostalima i oficiri. Tu je upoznala i svoga viteza. Ponekad mi se čini, da je i suviše ogrezla u toj sredini i da izlazak iz nje ne bi donio sreću. Ali onda sâm sebe zatičem u procjepu nekakva političkog ocjenjivanja ljudi. Pa ona je tek u


330. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 196 | odlomak | PodDio | dio]

I onda, ako je poslije sretnu, već su poživinčili, u njoj vide ženku, pod ovakvom laganom haljinom traže samo požudno tijelo željno grljenja. Tako se razmrsuju snovi i buđenja su tako prozaična. — Onda, nesuđena, da li je život već sve rekao? Progovorio sam to, što se dugo skupljalo u meni, srčući više nego obično liker, samo da se što prije riješim svih obzira. Moji pratioci svuda su oko mene. U grozdovima su se nanizali oko fotelje. Njihovo prisustvo vrlo mi prija. Nutkaju me i gurkaju, šapću u uho ovo i ono, a nekima hvatam drske poglede, kojima pasu po


331. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 206 | odlomak | PodDio | dio]

s ovim zahuktalim željezom odletjeti u zrak. Ali to nije ništa! To bi bila lijepa smrt. Strašna smrt može doći samo od jedne ruke, od njene ruke, ako me sada odbaci, ako nam se putovi razilaze. To je sada jedini moj strah, ali tim nepodnošljiviji. Čini mi se, da sam samo žiža, u kojoj se skuplja žar pakleni, koji rastače našu planetu i zato se pržim u ovakvim mukama. Sjedim nepomično. Suputnike nisam pravo ni pogledao. Prekrio sam se kaputom preko glave i plovim iznad ovih razigranih tračnica. Jedan od demona, valjda iz sažaljenja, protegnuo se i dosegao uho:


332. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 235 | odlomak | PodDio | dio]

Preko mosta idemo pješke. Čim smo ga prešli, izlazi ispred hotela i žuri nam se ususret mornarički oficir. U glavi mi se magli od ovolikog kretanja, pa tek po lupanju srca prepoznajem Romana. Naslanjam se na njega i ne mogu progovoriti ni jedne riječi. Ljudi nas znatiželjno zagledavaju. Skupljam sve snage, da se uz njegovu pomoć uputim automobilu. Što je ovo sa mnom? Je li ovog zbog slabosti ili?... Ne piše li ovako u starinskim romanima: — i kad stade na svoju radnu grudu, zgrči mu se utroba, srce pomahnita i suze grunuše bestidno, jer otkriše, da je i on samo


333. Josip Barković. Pođimo časak umrijeti [stranica 260 | odlomak | PodDio | dio]

ovo zapisujem. Ništa se izrazito ne javlja u meni osim osjećaja da dolaze po mene. Zato od vremena do vremena vadim bombu i namještam je da bude što zgodnije pri ruci. Pucnjava se u mjestu smirila i moji su legli. Na ulici odjekuju zapovijedi i brzi koraci. Čuju se i automobili, što valjda skupljaju ranjenike. Gorim. Ruke se tresu. Jedva držim olovku. Htio bih zapisati nešto značajno, nešto, što bi ovaj moj život podcrtalo kao zbroj, kojemu više ne ću imati šta dodati. — Ali što? — Jesam li konačno našao sebe? — Odakle sada ovaj


334. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 32 | odlomak | PodDio | dio]

a beskorisno boli. Još mu se uvijek činilo da nešto zna i sluti, jer starac je bio teško natovaren pri polasku. I odjednom ga ugleda pred sobom, ima ga kruta i zgrbljena, obuhvatljiva pogledom. Motri ga kako povlači noge, kako lagano maše dugim, okoštalim rukama. Sav je nekako skupljen u pogurena leđa, obješenu glavu i oštra oglodana koljena. Odatle pun i cjelovit zrači i biva bezakonito smješten u prostor. Sav se lomi suho i škripavo. Jedino to se zna i ništa više, osim što će doći u krčmu mukom, sjesti i motriti Radu, možda noćas opoganjena. Sigurno ga to


335. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 64 | odlomak | PodDio | dio]

i ushodano zubatanje cokula. — Daj ključ! — ispuštenu zapovijed isprati isturenim vilicama i rukom, na kojoj su igrali prsti u nestrpljenju da se nečega dočepaju, pa ga onda raščereče u stegnutom, slatkom grču. Stiskanje zuba i srca, zastajkivanje pomamljenog krvotoka, bijes skupljen u lice pali oči, one sijevaju, a ruke otkidaju krvave komade, jauk i bol samo slano traže, presoljeno, mora se lokati, salijevati vjedra, jer žeđ, žeđ,... i snaha pusti prve krupne suze. Ana je još uvijek mirovala. Lice sleđeno bez ikakvog vidljivog nagovještaja zamotano u crnu,


336. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 109 | odlomak | PodDio | dio]

još snažnije razvući nespretno sazdanu glavu Stajali su nekako samilosno zakržljali pod raspljosnjelim, raspuhanim nosom. Smijeh mu se podrugljivo pritajio na rastvorenim bionjačama, došljak se tome dosjeti, pa ga razigra riječima. — Ima li šta ždroknit? — upita prinoseći tri skupljena prsta k usnama kao da će u njih zagristi i progutati ih. Dječaci se spotakoše o prekinute riječi, zaglavinjaše preko njih gotovi da posrnu. Izdali su se ogoljelim pogledima. — Šta je, oli spremate bunu, pa...? — zadirka mu nije silazila s lica. Zatim pomno ispita


337. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 122 | odlomak | PodDio | dio]

oslonac, a ono još sivlje. Žene pred njom su odmicale. Nije htjela brzati, da ih sustigne. Svejedno, u svemu beznađe, popljuvani izjalovljeni snovi s gradskih ulica, koje su se naopačke izvrnule vise nad glavom. I Brke nema više. Tvrdo pod nogama, tvrdo i neizmjerno nad tjemenom. Svijet skupljen u njoj, kao da je ona svratište za sve boljke. A tijesna je i stoga osjeća razapinjanje. Ono čega nema, kolje zubima koji su tupi zbog neobistinjenih snova. Stado je sastavljeno od čmrljavih, mršavih ovaca, podsjećaju na činovnika, planina samo od kamena, jer povratak se


338. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 184 | odlomak | PodDio | dio]

od svega. Zaustavi korak i ruke objesi niz slabine. Hroptanje škrgutljivo puni ocrnjele zidove. Plamen petroljače prestrašeno biba sjene, u predsmrtnom strahu prosipa svijetlo i na starčevo lice, škrto kao milostinju. Dječak pogledam srkne bolno poklopljene kapke, mrgodno skupljene kosmate obrve i smrtno zategnute blijede obraze. Samo jedan šušanj, lahorić kao krilcima muhe, i smrt će uzjahat čovjeka… Pritaji se i zastade. Otvorenim ustima pokušava poloviti zvukove, progutati ih. Neka ne oblijeću smrtnost bonikovu… ― Naoblaka s očeva lica


339. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 207 | odlomak | PodDio | dio]

strše iz opalih desni kao da su potpaljeni bijesom, pa će iskočiti i zabosti se u nekoga. Kroz izjedene šupljine briznut će otrov. ― Znam, Stipane, ali bog je prvi, a sve drugo poslin njega… ― Kad je sit drob, s njim se lako iziđe na kraj… a kad nema… — rasprsti skupljenu pest, kao da je zamrzla u slijepljenoj krvi. — A ko će mi pomoć, kad me nevolja i kob magarči od rođenja, dabogda se prosilo u najdublju bezdanku, pa će i do smrti, a ako je po tvojoj, ni poslin mi ne će biti lako… — odgovori dižući se. Ostao je leđima okrenut vršnjacima,


340. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 251 | odlomak | PodDio | dio]

izgledali strašno iskasapljeni. Lica se grče, žene kuknjavom još više gusnu stiješnjenu masu, zavezuju glave ozbiljno ustobočenih muškaraca, uperene kroz široki otvor vrata. Zvono na volu zacanjkalo je nekako bezbrižno, a opet kao da breca mrtvacu. Razulareni konjčić sav skupljen u šipke rebara šetkao je stajom i pokatkad mahne glavom, kao da odgoni nahrupjelu svjetinu. Sagibao se tražeći stručke slame razbacane po staji i đubrištu. Minja upre snažnije, izbio je pred vrata i zagledao se. O dugoj hrastovoj gredi visio je Nikola strahovito dug s iskolačenim


341. Jozo Laušić. Kostolomi [stranica 293 | odlomak | PodDio | dio]

a zubima ugrizao donju, izbrijanu usnu. — Pa znam to, moj Jerkica. Zar si mi došao priopćiti, a? — ispusti zalogaj snebiveno lijetajući pogledom po prostoriji. Stvari kao da su izmicale, ljuljale se, pijano plešu predmeti pored otriježnjelim župnikovim očima. Jerkica žmirka, skuplja usplahirenu žučljivost pa se ne usuđuje, iščekuje bolji momenat. — Znam ja to, znam... A jesu li dolazili u selo, je li bio Plećaš? — u glas utkaje nehaj, pa kad osjeti da je providan, uzdahne svom snagom. Gluha šjora Lucija se prenu, zatrese kesičastim obrazima, zelenim


342. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 34 | odlomak | PodDio | dio]

te elektronička pošta: goodsamaritan@hlthwork.va. (Da. G.) ČAD Pronađeni navodni ubojice redovnice Tri muškarca uhićena su 31. prosinca u Republici Čad u središnjoj Africi. Optuženi su za ubojstvo 58-godišnje francuske redovnice. Sada se nalaze u glavnome gradu N'Djameni (Fort Lamy), izvještava austrijski Kath-press, dodajući da su uhićeni oko 85 kilometara južno od glavnoga grada. Ubijena je s. Christiane Philippon iz


343. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 112 | odlomak | PodDio | dio]

podnošenju zatočeničkih dana i općem ozračju: »Jedan od zatvorenika, koji mi je donosio hranu i bio fin prema meni, pretučen je«; o vlastitim »herojskim« uspjesima u provociranju hrvatskih zatočenika: »...poludjeli su, počinju se penjati po zidu, a ja u ćeliji na drugom katu. Opća 'frka'«; i o izlasku iz zatvora: »Koliki stres sam doživio shvatio sam tek kada sam izišao iz zatvora, kada su mi vratili vezice. Deset minuta nisam mogao da ih uvučem u tenisice.« Zaključak je u »Ninu« očekivan, no, bilo bi dobro kada bi ga sadašnja elita hrvatskog društva


344. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 153 | odlomak | PodDio | dio]

i bračnom savjetniku- odbijen. Uredništvo Glasa Koncila me uvjerava i moli da nastavim. Moj je odgovor na kraju bio ipak pozitivan i, drage čitateljice i čitatelji Glasa Koncila, i ove godine bit ćemo zajedno. Drago mi je da se moja kolumna pojavljuje i na internetu svake srijede popodne, tako da je dostupna i onima koji nemaju prilike pročitati je u samom listu. Dakle, na posao! Nastavit ćemo s gorućom temom i problemom modernih brakova, a to je rastava. Pokušat ću demistificirati taj problem. Nastojat ću odgovarati redom na sljedeća pitanja: Što se mora promijeniti


345. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 153 | odlomak | PodDio | dio]

modernih brakova, a to je rastava. Pokušat ću demistificirati taj problem. Nastojat ću odgovarati redom na sljedeća pitanja: Što se mora promijeniti u braku da ne bi došlo do rastave? Zašto su naši brakovi toliko krhki? Zašto brak i njegovi problemi izgledaju tako misteriozni? Kako njegovati i održati bračni odnos? Zašto neki brakovi uspijevaju a drugi se rastavljaju? Koje su razlike, između parova koji ostaju u braku i onih koji se rastavljaju? Kako izgledaju rani signali kasnije poremećenih brakova koji završavaju rastavom? Koji su specifični procesi, koji vode prema


346. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 280 | odlomak | PodDio | dio]

Sebastijana ukrašen je prekrasnim hrvatskim tropletom. Tri sarkofaga, koja su pronađena ispod njezina pločnika sada su smještena uz zapadni zid Svetoga Sebastijana. Spomenuti reljef (vidi: crkva sv. Barbare) banu Berislaviću u gradskoj loži, tik do sv. Sebastijana, izradio je Ivan Meštrović, a reljef »Pravda« Nikola Firentinac g. 1471. Mise za poginule branitelje služe se u obližnjoj katedrali zbog skučenosti crkvice. Blagdan sv. Sebastijana i Fabijana je 20. siječnja. Zdenko Galić


347. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 322 | odlomak | PodDio | dio]

Sebastijana ukrašen je prekrasnim hrvatskim tropletom. Tri sarkofaga, koja su pronađena ispod njezina pločnika sada su smještena uz zapadni zid Svetoga Sebastijana. Spomenuti reljef (vidi: crkva sv. Barbare) banu Berislaviću u gradskoj loži, tik do sv. Sebastijana, izradio je Ivan Meštrović, a reljef »Pravda« Nikola Firentinac g. 1471. Mise za poginule branitelje služe se u obližnjoj katedrali zbog skučenosti crkvice. Blagdan sv. Sebastijana i Fabijana je 20. siječnja. Zdenko Galić


348. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 50 | odlomak | PodDio | dio]

Kristovo rođenje slavio baš 25. prosinca. Naime, na taj se dan u Rimskome Carstvu slavio blagdan »nepobjedivom Suncu«, pa se tim datumom željelo potisnuti slavljenje poganskih bogova i uvesti svetkovanje rođenja Krista, koji je »mlado sunce s visine« i izvor novoga života. Pojasnite nam koji su razlozi i motivi bili u kršćanskom Istoku da se isto otajstvo slavi 6. siječnja? Mr. Barščevski: Tijekom prva tri stoljeća kršćani nisu imali blagdana Kristova rođenja. Slavili su ga zajedno sa Bogojavljenjem, 6. siječnja, kao što još i


349. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 79 | odlomak | PodDio | dio]

ulagao u naviještanje evanđelja o Božjem kraljevstvu. Pavao zajednicu vjernika u Korintu podsjeća kako je njihova mjesna zajednica prava Crkva Božja, jer su se i oni odazvali Božjem pozivu po Isusu Kristu i time su zašli u »sveti narod« u kojem apostol želi da prebiva »milost i mir od Boga i Gospodina našega Isusa Krista«. Svi koji su vjerom prihvatili Isusa Krista, svi koji prizivaju njegovo ime, pozvani su na jedan drugačiji, zapravo nov odnos prema svijetu. Takvi na sve gledaju drugačijim pogledom; sve vide u drugačijem svjetlu; sve im ima posebnu vrijednost pod


350. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 94 | odlomak | PodDio | dio]

samome sebi, koje ostaju neuništive i onda kada mu se čini da su one svladane i pobijeđene materijalnim blagostanjem, i dalje predstavljaju nepresušan izvor kritike i samokritike na račun divnih ostvarenja, ali i krivih propusta, na račun velikih postignuća, ali i skupih promašaja. Čovjek današnjice već stoji na raskršću budućnosti: ili hod prema konačnom samouništenju ili hod prema poželjnom očovječenju. Odluku valja donijeti bez odgađanja. Samo je jedna odluka ispravna. Dovoljno je samo dodati jednu natuknicu: čovjek koji ne njeguje duhovnu dimenziju nije potpuni


351. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 105 | odlomak | PodDio | dio]

likovni, glazbeni... pa čak i mali glazbeni studio. Obnovom gospodarskih zgrada nekadašnjega kolegija dobiveni su ti vrijedni novi prostori. Iznad škole, a pokraj salezijanske župne crkve, igrališta su za nogomet i košarku, a škola ima i teretanu i stolove za stolni tenis... Navečer se na sportskim terenima i u teretani okupi oko 200 mladih koji na zdrav način provode vrijeme. Postoji i »konoba« u kojoj učenici mogu priređivati slavlja. Još su dvije »vanjske« posebnosti škole. Prva je učionica na otvorenom u dvorištu škole u kojoj učenici na drvenim klupama


352. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 105 | odlomak | PodDio | dio]

bilo pravo mjesto za nju. Zadovoljna je, rekla je, jer pohađa školu koja pozitivno utječe i na učenike i na svijet oko sebe. Zaključila je da tko želi upisati njezinu školu mora znati da je dosta teška, ali je bolja od ostalih. Učenik drugoga razreda klasičnoga odjela David Bebić o školi je mnogo čuo jer mu je i sestra bila učenica salezijanske gimnazije. On paralelno pohađa i glazbenu gimnaziju. Rekao je da mu se osobito sviđa ozračje, tolerancija i briga koju profesori pokazuju prema učenicima. Simona Komen njegova je starija kolegica iz trećega klasičarskog razreda.


353. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 105 | odlomak | PodDio | dio]

pozitivno utječe i na učenike i na svijet oko sebe. Zaključila je da tko želi upisati njezinu školu mora znati da je dosta teška, ali je bolja od ostalih. Učenik drugoga razreda klasičnoga odjela David Bebić o školi je mnogo čuo jer mu je i sestra bila učenica salezijanske gimnazije. On paralelno pohađa i glazbenu gimnaziju. Rekao je da mu se osobito sviđa ozračje, tolerancija i briga koju profesori pokazuju prema učenicima. Simona Komen njegova je starija kolegica iz trećega klasičarskog razreda. Istaknula je da se većina učenika i iz klasičarskih razreda bave sportom


354. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 106 | odlomak | PodDio | dio]

se većina učenika i iz klasičarskih razreda bave sportom tako da su svi zahvaćeni tim duhom. Maturant iz sportskog razreda Ivan Forempoher, vaterpolist, isticao je upravo vjersku dimenziju školovanja te ozračje bliskosti u kojem je četiri godine živio. Učenici su, rekao je, prijatelji i izvan škole, a ta se povezanost očituje i kad se vani sretnu u gradu. Na vidjelo je izašlo da su učenici, osobito u sportskim odjelima, jedan drugome podrška, međusobno se bodre i prate sportske uspjehe, odlaze jedni drugima na utakmice. I na sportskom terenu i u učionicama navijaju


355. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 106 | odlomak | PodDio | dio]

tim duhom. Maturant iz sportskog razreda Ivan Forempoher, vaterpolist, isticao je upravo vjersku dimenziju školovanja te ozračje bliskosti u kojem je četiri godine živio. Učenici su, rekao je, prijatelji i izvan škole, a ta se povezanost očituje i kad se vani sretnu u gradu. Na vidjelo je izašlo da su učenici, osobito u sportskim odjelima, jedan drugome podrška, međusobno se bodre i prate sportske uspjehe, odlaze jedni drugima na utakmice. I na sportskom terenu i u učionicama navijaju jedni za druge, a kad su u dresovima, često ih bodre i profesori predvođeni


356. Ivan Miklenić. Glas Koncila: novo lice Crkve:... [stranica 108 | odlomak | PodDio | dio]

ništa nije promijenilo. Sve je to ostalo na jednoj razini siromaštva. Premalo se toga poduzimalo na lokalnoj razini. Često su osobni interesi iznad općih i zajedničkih. Vrlo malo se izgradilo, zapravo više je toga zapušteno. Jedino Crkva izvrsno funkcionira. To je potvrda da se može uz malo volje i sposobnosti. Otkad je došao župnik Dužaić, od 1996. u župi se sve promijenilo. Od obnove mjesta, komunikacije, zapravo župnik je u svemu promijenio mjesto. On je generator. Vrlo je otvoren te prihvaća i podržava sve pozitivne ideje i nastoji da se provedu u djelo«, ističe


357. Ivan Kušan. Moj prijatelj Pet [stranica 198 | odlomak | PodDio | dio]

Osjećam se i sâm jači, sposobniji. Za koji dan je veliko sveštakorsko natjecanje za pjesmu godine. Pjevat će naša nova zvijezda Kri, divna mišica. Sve pomišljam ne bih li se i ja drznuo da što napišem i pošaljem na natječaj. Posljednjih mi se dana neprestano vrti u glavi neka pjesmica; gotovo kao da je i nisam sad izmislio, već kao da je znam odnekud. Bila bi to pjesma o dva slona koji gaze sve pred sobom i misle... svejedno šta misle. Napisat ću i poslati. Zato se i žurim da vam ispričam ovu pripovijest o Petu.


358. Mit, ironija i drama. Tomislav Ladan [stranica 99 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

Nema one ružovjetrene poplave metafora i maskiranih narodnih poslovica ili uvoznih formula, već iz zgusnute govorne situacije izbija osnovna namisao drame. Kao zamjenu za žustru radnju, koju bi zakleti dinamičari drame mogli tražiti, imamo znalački i s ukusom postavljen razgovor. I upravo ta katkad shavianski dovitljiva i ležerna, peckava pa i kaustična konverzacija ljušti sloj po sloj s patetičnih klasičnih predodžbi da bi ih svela na svevremenu, pa prema tome i suvremenu, mjeru običnih pojedinačnih života.


359. Na istom putu. Petar Šegedin [stranica 90 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

usne. I, eto, zaista, iznova kreću prema Utvinji, a mali oblačić leti u susret lako plavičastim nebom... I kišica će iz njega početi. Samo sada pred njima ide Luporon, mali dječak Luporon, i zove ih smijući se. A on je star i stric je star. Čudi se tome, ne razumije kako se to moglo desiti, ali eto, doista, mali Luporon ide ispred njih prema Utvinji. I već ulaze pod blještavu dugu, svi su obasjani njenim sjajem, a ona se nadvila od jednog do drugog brijega upravo nad njihovim glavama. Samo još trešnja, samo još trešnja...


360. Na istom putu. Petar Šegedin [stranica 160 | odlomak | PodDio | dio]

usne. I, eto, zaista, iznova kreću prema Utvinji, a mali oblačić leti u susret lako plavičastim nebom... I kišica će iz njega početi. Samo sada pred njima ide Luporon, mali dječak Luporon, i zove ih smijući se. A on je star i stric je star. Čudi se tome, ne razumije kako se to moglo desiti, ali eto, doista, mali Luporon ide ispred njih prema Utvinji. I već ulaze pod blještavu dugu, svi su obasjani njenim sjajem, a ona se nadvila od jednog do drugog brijega upravo nad njihovim glavama. Samo još trešnja, samo još trešnja...


361. Na istom putu. Petar Šegedin [stranica 160 | odlomak | PodDio | dio]

usne. I, eto, zaista, iznova kreću prema Utvinji, a mali oblačić leti u susret lako plavičastim nebom... I kišica će iz njega početi. Samo sada pred njima ide Luporon, mali dječak Luporon, i zove ih smijući se. A on je star i stric je star. Čudi se tome, ne razumije kako se to moglo desiti, ali eto, doista, mali Luporon ide ispred njih prema Utvinji. I već ulaze pod blještavu dugu, svi su obasjani njenim sjajem, a ona se nadvila od jednog do drugog brijega upravo nad njihovim glavama. Samo još trešnja, samo još trešnja...


362. Na istom putu. Petar Šegedin [stranica 161 | odlomak | PodDio | dio]

usne. I, eto, zaista, iznova kreću prema Utvinji, a mali oblačić leti u susret lako plavičastim nebom... I kišica će iz njega početi. Samo sada pred njima ide Luporon, mali dječak Luporon, i zove ih smijući se. A on je star i stric je star. Čudi se tome, ne razumije kako se to moglo desiti, ali eto, doista, mali Luporon ide ispred njih prema Utvinji. I već ulaze pod blještavu dugu, svi su obasjani njenim sjajem, a ona se nadvila od jednog do drugog brijega upravo nad njihovim glavama. Samo još trešnja, samo još trešnja...


363. Na istom putu. Petar Šegedin [stranica 170 | odlomak | PodDio | dio]

usne. I, eto, zaista, iznova kreću prema Utvinji, a mali oblačić leti u susret lako plavičastim nebom... I kišica će iz njega početi. Samo sada pred njima ide Luporon, mali dječak Luporon, i zove ih smijući se. A on je star i stric je star. Čudi se tome, ne razumije kako se to moglo desiti, ali eto, doista, mali Luporon ide ispred njih prema Utvinji. I već ulaze pod blještavu dugu, svi su obasjani njenim sjajem, a ona se nadvila od jednog do drugog brijega upravo nad njihovim glavama. Samo još trešnja, samo još trešnja...


364. Na istom putu. Petar Šegedin [stranica 181 | odlomak | PodDio | dio]

usne. I, eto, zaista, iznova kreću prema Utvinji, a mali oblačić leti u susret lako plavičastim nebom... I kišica će iz njega početi. Samo sada pred njima ide Luporon, mali dječak Luporon, i zove ih smijući se. A on je star i stric je star. Čudi se tome, ne razumije kako se to moglo desiti, ali eto, doista, mali Luporon ide ispred njih prema Utvinji. I već ulaze pod blještavu dugu, svi su obasjani njenim sjajem, a ona se nadvila od jednog do drugog brijega upravo nad njihovim glavama. Samo još trešnja, samo još trešnja...


365. Vjekoslav Majer. Dnevnik očenašeka [stranica 379 | odlomak | PodDio | dio]

se zaljuljao i mi smo oboje stali padati u dubinu. Onda sam udario o nešto tvrdo i probudio se. Poslije sam još sanjao, da se s Halapirom vozim u fijakeru kroz Ilicu i da obojica imamo cilindre na glavi, a u zapučku crvene ruže. No pred jutro sam stao sanjati same nemirne snove, tako da sam sjeo u krevetu i razmišljajući i kunući svoj život neispavan dočekao dan. Ustao sam dosta rano, oprao se, uredio i stao razmišljati o budućnosti. Novaca je u mome ormaru bilo sve manje i jedina nada mi je bila teta. Ako ona pošalje novce, sve je riješeno, ja ću marljivo raditi


366. Vjekoslav Majer. Život puža [stranica 21 | odlomak | dio]

si mi jedini prijatelj.« Ptica je mudro slušala što joj stara govori, a onda na moje zaprepaštenje zaječi iz krletke tanki glas, posve sličan glasu te stare žene: »Ljudi svinje! Ljudi svinje!« Pogledao sam usta žene. No ta su bila posve mirna. Dakle to nije ona govorila. U blizini također nije nikoga bilo. Dakle je to ipak ptica rekla. Pogledam kljun ptice. On se micao. »Ljudi svinje! Ljudi svinje!«, govorila je opet ptica tankim glasom. Žena joj se nasmiješila pa reče: »Dobro sam te naučila, Gašpare. Ti si moja jedina utjeha


367. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 22 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

vrpce članaka, uloga koja se ispunjava čak i onda ako pastva samo misli da zna što se radi), već on treba da osjeti kako zapravo stoji s raspodjelom onih užitaka u svijetu koji su najelementarniji, pa prema tome i najvredniji (što je takozvana zabavnost napisa, koja je još najbolje ostvarena kad klijent zaspi s omiljenim novinama u ruci). Sve to zna svaki onaj koji pripravlja takvu duhovnu hranu, pa se oni lukaviji umiju čak i


368. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 76 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

između kazališta i radija koji se zove radio-drama, jer je to neuporedivo više radio nego što je drama. A kad je, najzad, riječ i o »stagnaciji kazališta«, bit će da nisu krivi samo glumci i redatelji, jer nije nešto u redu ni s onima u gledalištu. Njima su osjetila često posve zatvorena za neke vrlo važne pojave, i samo ih još sexus i cinizam mogu zagolicati. Sama pozornica, ako ćemo pravo,


369. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 76 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

se zove radio-drama, jer je to neuporedivo više radio nego što je drama. A kad je, najzad, riječ i o »stagnaciji kazališta«, bit će da nisu krivi samo glumci i redatelji, jer nije nešto u redu ni s onima u gledalištu. Njima su osjetila često posve zatvorena za neke vrlo važne pojave, i samo ih još sexus i cinizam mogu zagolicati. Sama pozornica, ako ćemo pravo, obavlja svoj posao (uključivši sve


370. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 106 | odlomak | PodDio | dio]

i sve se svršava na poznatoj frazi kojom se laska zbog učinjenog i obećava ono neučinjeno: što našem čitaocu treba, to mu i dajemo, i — uz manje omaške — sve je u najboljem redu, a ako i nije, sigurno će biti. Svi mi, naravno, znamo da bi tu trebalo postaviti više pitanja na koja se odgovor kao podrazumijeva u gornjoj ljekovitoj frazi: naime tko je naš čitalac, što mu dajemo, i koji smo to »mi« koji mu dajemo. Ali mi to ne


371. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 112 | odlomak | PodDio | dio]

važnosti pa i izvjestan sjaj, naime: i takve su pjesme (a da se i ne spominju sastavi slična sadržaja ispod pera njihove nadarenije braće) nešto saopćavale, prenosile, značile, igrale svojevrsnu ulogu u individualnoj i kolektivnoj svijesti barem suvremenika, ako su već najvećim dijelom one koji su kasnije dolazili ostavljale hladnim. U doba našeg realizma (koji su sve donedavna naši profesori izvodili izravno iz cijena robe i željezničkih


372. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 137 | odlomak | PodDio | dio]

(u koju, bar prema najavama, idu i revije za kulturu, umjetnost i društvena pitanja) nekakva svetinja ono ljudsko, ono što je simbol i smisao našeg života, naša osoba, individualnost i naše tijelo (shvaćeno ne samo laboratorijski nego i humanistički) — muško ili žensko, živo ili mrtvo — po kojem jesmo i s kojim jesmo. Ponižavanje i prostituiranje ljudskoga ne može biti samo tjelesno ili samo duhovno. Ako već jest, ono


373. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 141 | odlomak | PodDio | dio]

iz široke i bogate oblasti častohleplja i taštine, kritika mora paziti da se i sama ne prevari, pa ne počne sjeći nadvoje živo tijelo književnosti. Dužnost kritičara nije da postavlja prijeteće natpise (Realist — čuvaj se! ili Modernist — čuvaj se!), niti da gipsuje pukotine na ličnostima reklamnih izvoznih pisaca, niti da drži počasnu stražu uz krupne i frapantne fraze »avangardnog« modernizma ili »zdravog« realizma, nego da


374. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 156 | odlomak | PodDio | dio]

uopće, već ne toliko unosnom koliko opasnom poslu obesmišljavanja i uništavanja jedne duhovne djelatnosti kojom umjetnost riječi samu sebe odmjerava i uspostavlja. Najzad, iza prividne dosjetke, koja nam je poslužila kao polaznica, da pisac ne vjeruje kritičaru, kritičar piscu, a čitalac možda obojici, skriva se životna filozofija književnika-nametnika, kojem je do toga da u književnosti postavi iznad


375. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 195 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

I našao si se odjednom među mrtvima, sa svojim umom u svojoj riječi, koja je upakovana u tvome duhu, a tvoj duh u tvojoj duši, a duša u tijelu, kao tvoje tijelo u svoju odjeću — sve futrola u futroli — po drevnoj formuli Hermesa Trismegistusa: ho nous en to logo, ho logos en te psyche, he psyche en to pneumati, to pneuma en to somati . Sve sloj u sloju i košuljica u


376. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 199 | odlomak | Pod2dio | PodDio | dio]

Prema njihovim sparušenim i pirgavim licima, tamni obrazi pokojnika ispod stakla doimaju se posve pristojno, maltene svježe. One se zgražaju i klikću da je mrtav čovjek strašan. Možda, ali nikad tako kao živ. Opasniji je — moje dame — živ kuhar nego mrtav vojskovođa, jer dok ovaj drugi ne može više naškoditi ni mravu, prvi može potrovati čitavu menzu. Sunce samo što nije zašlo, gizdavo i obojeno, kakvo upravo treba da bude ili


377. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 252 | odlomak | PodDio | dio]

njoj su tragovi viljuške, kao tragovi nokata kakve blagoslovljene letačke) a netko samo pogaču koja čeka prste i zube, netko opet ni oca ni pogaču, već praznu sofru punu muha. Najzad, neki će shvatiti bilo kako da im se kaže, a drugi neće taman da im i na nos nabiju sam pojam koji nitko nije vidio, baš da ga poglade kao rep svoje krave miljenice, i da mu još ponude gužvu odabranog sijena. Postoji, dakle, čovjek koji nije ni Janko ni Marko, ni Jakov ni


378. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 272 | odlomak | PodDio | dio]

A ma koliko bilo gusto tkanje stanovitoga gramatičkog sistema, riječ će uvijek naći puta da se provuče, izigra stara pravila i zatraži nova. Između onoga što nije i onoga što jest, riječ je i jedno i drugo: može biti i ništa pa opet je nešto o tome ništa. Najmanja je kad je najveća, i najveća kad je najmanja. Kao dijete tjelesnoga oka koje vidi sliku i duhovnog koje vidi pojam, riječ je i posebno i opće, konkretno i apstraktno, zapravo


379. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 286 | odlomak | PodDio | dio]

Muka od riječi... 199 Bilješka o piscu... 221 Ladan PREMIŠLJANJA Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavača Josip Tomić Nacrt za korice i ovitak Šaša Srnec Korektura Maca Denk Tisak štamparije »Vjesnik«, Zagreb


380. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 333 | odlomak | PodDio | dio]

Muka od riječi... 199 Bilješka o piscu... 221 Ladan PREMIŠLJANJA Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavača Josip Tomić Nacrt za korice i ovitak Šaša Srnec Korektura Maca Denk Tisak štamparije »Vjesnik«, Zagreb


381. Tomislav Ladan. Premišljanja [stranica 342 | odlomak | PodDio | dio]

Muka od riječi... 199 Bilješka o piscu... 221 Ladan PREMIŠLJANJA Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavača Josip Tomić Nacrt za korice i ovitak Šaša Srnec Korektura Maca Denk Tisak štamparije »Vjesnik«, Zagreb


382. Jaroslav Šidak. Ivan Mažuranić kao političar [stranica 383 | odlomak | PodDio | dio]

– kako tvrdi Živančević na i. mj. – znači osporiti južnoslavensko obilježje i »starijoj«, Gajevoj generaciji, a po njoj i cijelom ilirskom pokretu, od njegova nastanka dalje. Usp. o tome J. Šidak, Južnoslavenska ideja u ilirskom pokretu. »Jugoslav. ist, asopis« II, 1963, br. 3. Mažuranić se već 1843, pod teškim dojmom zabrane ilirskog imena, pokolebao u svojoj dotadašnjoj vjeri prema vodstvu pokreta – tada je to bio Gaj, njegov začetnik – i u jednom sonetu izrazio misao da »pošten vodja – to j’


383. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 45 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


384. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 64 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


385. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 121 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


386. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 127 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


387. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 180 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


388. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 201 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


389. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 207 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


390. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 241 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


391. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 245 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


392. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 251 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


393. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 270 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


394. Višnja Stahuljak. Rasprava o koži [stranica 285 | odlomak | PodDio | dio]

mojoj susjedi da zadrži mladost u svojoj poput slonove kosti bijeloj koži. Ona oživotvoruje moju raspravu, ljubeći svoga crnog mladića. Ona raspravlja moju misao sa svojom suprotnosti, ona je uklanja, uzimajući je onakvu kakva jest. Ima više hrabrosti i od mene i od svog ljubavnika. U ovom svijetu, sazdanom od suprotnosti, mi čuvamo svoje kože i čekamo da mrzimo ili da se poklonimo vječnosti koja nas obuzima, da bi nas izmirila s nepostojanjem.


395. Branimir Donat. Poslijeratni hrvatski roman [stranica 306 | odlomak | PodDio | dio]

duhovnim dilemama privukla pažnju kritike mnogo više nego što se moglo predmnijevati. Simbolička intencija priče koja po mnogim svojim detaljima predstavlja analogiju Hemingwayevom kratkom romanu Starac i more, također je zanimljiva. Ona podzemna energija koja pokreće Dječaka i Golog, tako se naime zovu junaci ove Kalebove proze, iako upotrebljena u izrazito simboličke svrhe, nije ostala samo simbolična jer je u Kalebovoj


396. Dragovan Šepić. Hrvatska u koncepcijama Frana... [stranica 82 | odlomak | PodDio | dio]

Habsburške monarhije koji je toliko strepio za budućnost hrvatskog naroda, moralo činiti bitnim. U tom su, uostalom, bile sadržane i neke od glavnih crta njegove koncepcije o ujedinjenju i neki od glavnih ciljeva njegove dugogodišnje političke borbe, koja je 25. rujna 1917. tragično prekinuta. Dragovan Šepić


397. Dragovan Šepić. Hrvatska u koncepcijama Frana... [stranica 137 | odlomak | PodDio | dio]

Habsburške monarhije koji je toliko strepio za budućnost hrvatskog naroda, moralo činiti bitnim. U tom su, uostalom, bile sadržane i neke od glavnih crta njegove koncepcije o ujedinjenju i neki od glavnih ciljeva njegove dugogodišnje političke borbe, koja je 25. rujna 1917. tragično prekinuta. Dragovan Šepić


398. Dragovan Šepić. Hrvatska u koncepcijama Frana... [stranica 166 | odlomak | PodDio | dio]

Habsburške monarhije koji je toliko strepio za budućnost hrvatskog naroda, moralo činiti bitnim. U tom su, uostalom, bile sadržane i neke od glavnih crta njegove koncepcije o ujedinjenju i neki od glavnih ciljeva njegove dugogodišnje političke borbe, koja je 25. rujna 1917. tragično prekinuta. Dragovan Šepić


399. Dragovan Šepić. Hrvatska u koncepcijama Frana... [stranica 213 | odlomak | PodDio | dio]

Habsburške monarhije koji je toliko strepio za budućnost hrvatskog naroda, moralo činiti bitnim. U tom su, uostalom, bile sadržane i neke od glavnih crta njegove koncepcije o ujedinjenju i neki od glavnih ciljeva njegove dugogodišnje političke borbe, koja je 25. rujna 1917. tragično prekinuta. Dragovan Šepić


400. Ivan Supek. Heretik [stranica 62 | odlomak | dio]

pobjednička sila. Nadbiskupovu su vlast također uzurpirali mletački knez i kapetan komune. Po rimskoj skolastici i svetim dogmama potjecala je sva vlast od boga, i po tome bio je Petrov nasljednik iznad svih vladara, crkva iznad laičke uprave. Međutim, u stvarnosti te su se nadležnosti prepletale, sukobljavale i izvrtale. Ta zamršenost i proturječje izbijali su punom žestinom u tijesnoj komuni. Nadbiskupa je postavio papa, kneza dužd, a jezuitski je red


Bibliografija rezultata

Sida Košutić [1955], S naših njiva (plodovi zemlje). Roman iz seljačkoga života. (Matica hrvatska, Zagreb), 204 pp. [broj pojavnica] [Kosutic_S_nasih_njiva].

Ivan Dončević [1956], Mirotvorci (Kultura, Zagreb), 339 pp. [broj pojavnica] [Doncevic_Mirotvorci].

Ivan Raos [1956], Volio sam kiše i konjanike (Naklada Društva književnika Hrvatske, Zagreb), 175 pp. [broj pojavnica] [Raos_Volio_sam_kise_i_konjanike].

Mirko Božić [1956], Kurlani, Gornji i Donji (Večernji list, Zagreb, 2004), 288 pp. [broj pojavnica] [Bozic_Kurlani].

Vladan Desnica [1957], Proljeća Ivana Galeba (Večernji list, Zagreb, 2004), 346 pp. [broj pojavnica] [Desnica_Proljeca].

Josip Barković [1958], Pođimo časak umrijeti (Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost, Zagreb), 269 pp. [broj pojavnica] [Barkovic_Podjimo_casak_umrijeti].

Jozo Laušić [1960], Kostolomi (Naprijed, Zagreb), 320 pp. [broj pojavnica] [Lausic_Kostolomi].

Ivan Miklenić [1962], Glas Koncila: novo lice Crkve: katolički tjednik (Nadbiskupski duhovni stol; Glas Koncila) [broj pojavnica] [GK_02_05].

Ivan Miklenić [1962], Glas Koncila: novo lice Crkve: katolički tjednik (Nadbiskupski duhovni stol; Glas Koncila) [broj pojavnica] [GK_03_05].

Ivan Kušan [1963], Moj prijatelj Pet (Matica hrvatska, Zagreb), 42-54 pp. [broj pojavnica] [Kusan_Moj_prijatelj_Pet].

Mit, ironija i drama [1963], Tomislav Ladan (Matica hrvatska, Zagreb), 122-128 pp. [broj pojavnica] [Ladan_Mit_ironija_drama].

Na istom putu [1963], Petar Šegedin (Matica hrvatska, Zagreb), 12-33 pp. [broj pojavnica] [Segedin_Na_istom_putu].

Vjekoslav Majer [1963], Dnevnik očenašeka (Zora, Zagreb), 139-264 pp. [broj pojavnica] [Majer_Dnevnik_ocenaseka].

Vjekoslav Majer [1963], Život puža (Zora, Zagreb), 1-136 pp. [broj pojavnica] [Majer_Zivot_puza].

Tomislav Ladan [1964], Premišljanja (Nakladni zavod Matice hrvatska, Zagreb), 224 pp. [broj pojavnica] [Ladan_Premisljanja].

Jaroslav Šidak [1965], Ivan Mažuranić kao političar (Kolo; Matica hrvatska, Zagreb), 349-383 [broj pojavnica] [Sidak_Mazuranic].

Višnja Stahuljak [1967], Rasprava o koži (Kolo; Matica hrvatska, Zagreb), 363-375 [broj pojavnica] [Stahuljak_Rasprava].

Branimir Donat [1968], Poslijeratni hrvatski roman (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb), 382-410 pp. [broj pojavnica] [Donat_Poslijeratni].

Dragovan Šepić [1968], Hrvatska u koncepcijama Frana Supila o ujedinjenju (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb), 343-381 pp. [broj pojavnica] [Sepic_Supilo].

Ivan Supek [1968], Heretik (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb), 324 pp. [broj pojavnica] [Supek_Heretik].


Još rezultata pretraživanja skupina pojavnica po 100
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

Prikaži sve pojavnice (Učitavanje će trajati malo duže)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu


© 2006-2009 Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Powered by PhiloLogic
i doprinosi D. Ćavara