Pretraživanjem je pronađeno ovoliko pojavnica: 1045

Prikaži sve pojavnice (Neko će vrijeme biti potrebno da se učita)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu

Pojavnice 301-400:

duša, koju se poštuje i voli. Zato je i djever, čim posrkaše masnu govedsku juhu sa žemljom, stao uzvisivati svaku stvarcu na stolu, a ponajprije tu najmanje zamjetljivu čašicu. Red je da nakon svakog jela pokaže on svoju govorničku vještinu i da zabavlja svatove, a nakon toga muzikanti, skupljeni oko stola na suprotnoj strani, razvesele srca žestokim duvanjem i vještim prebiranjem na svojim zlatnim glazbalima. Beta je s Jankom sjedjela na čelu stola. Obrazi im plamtjeli rumenilom, radost sjala iz očiju. Ponosito držanje izgledalo im nadmoćno i gospodsko, pa su se

»Jer vi stvarno izgledate loše: oči su vam mutne, strašno mutne, kapci otečeni, uopće, čini se da ste sav otekao. Ne treba se šaliti. Negdje sam pročitao da je to već konac, to jest, kad počneš oticati da je konac. Srce više ne pumpa dobro krv iz žila, u žilama se skuplja voda i od te vode otečeš, tako sam pročitao. Ali to ne mora biti istina, zar ne, ljudi pišu koješta! No svejedno se ne treba šaliti, jer vi ste na koncu konca ipak otekli, dragi moj.« Župnik zaškilji podmuklim očicama, te se smješkaše sve finije. »Samo vi potražite

u lice) tom povremenom topničkom vatrom iza zavjese od magle. Topnuo je dakle nogom i brojio: jedan, dva, tri! I vojnici smjesta počeli nicati ispod zemlje; klatile se lopate i čuturice oko njihovih bokova, puške s bodovima i kacige sa šiljcima bacale stravičnu sjenu na nebo. Bezglasno se skupljaju u kompanije. Konji u trku voze nekamo topove kratkih zdepastih cijevi. Bezglasno. Kao utvare. Vojnici ispod zemlje. Tada on (to jest ja, koji sanjam) primijeti s užasom, da ti vojnici i nisu uopće živi ljudi, ti su vojnici napravljeni od drveta, ne kreću se i ne skupljaju se u

na nebo. Bezglasno se skupljaju u kompanije. Konji u trku voze nekamo topove kratkih zdepastih cijevi. Bezglasno. Kao utvare. Vojnici ispod zemlje. Tada on (to jest ja, koji sanjam) primijeti s užasom, da ti vojnici i nisu uopće živi ljudi, ti su vojnici napravljeni od drveta, ne kreću se i ne skupljaju se u kompanije po zapovijedima svojih komandanata, nego komandanti potežu uzice i oni se kreću na uzicama. Jednoga, u njegovoj blizini, udarilo rudo u stegno i tkanina se rasparala. Pod tkaninom ne bijaše meso (kao u pravog njemačkog vojnika) nego štula od drveta. Ipak! On iz

užasna tjeskoba. Tako sam pogano siguran da je to posljednji »mort« u mome životu. Oni su mi se smijali: Bit će ih još kao cigana oko strvine. I nisu mogli zatomiti usiljenost. A ti cigani oko strvine zajauknuše u meni. — Ni jedan više — rekoh mračno i skupljenih obrva — ni jedan više... A čovjeku nekako teško padaju ti posljednji oproštaji. I porazi i pobjede. Sada mi se pričinilo da sam tome nevidljivome »mortu« stisnuo ruku... i kao da je još malo njegove topline ostalo na mome dlanu. — Velečasni! — prekori me Vasilisa

Eto, i ovog se puta uvjerio da se i najbolja roba, koje U grehote, ispod cijene može vrlo lako, nepažnjom, propustiti u tuđe ruke. Ali kad se čovjek odlučio i prelomio u sebi da odustane od namjeravane prodaje, onda ipak više cijeni svoju robu. A ne mora se odricati niti mogućnosti da je skuplje proda u boljim vremenima. No, više neće on sam, lično, pomaći prstom da je proda, jer bi to bilo takvo nuđenje koje bi se moglo usporediti s propadanjem. Sve se nekako na rep i truntavo izvukoše Mrkoglava i Bikan iz kuće i kao natovareni magarci-sivci, sivogrivci zatruskaše

suzne oči, njeno tiho povinovanje i onaj otupljeni izraz što se nakupi u jamicu oko usta, blag pogled pun bojazni, neranjiv ni najgorim patnjama. Kad zađe za ogradu, u susret mu navrvi stado ovaca. Pokorno se tiskaju jedna uz drugu i dižu oblačić prašine, zvocaju, preskaču se, skupljaju se ponovo i plaše. Iza njih sitan pametan pas, gladan, vječno oprezan i pažljiv, zalaje katkad drugarski, kao zvono. Na koncu probrza i ovčar, seoski dječačić i baš pored Filipa Kurlana nehotice prdekne. – Je li ti to namisto “dobra veče”! – sikne Filip na

i debeo, pun ordena, proždrljiv i moćan, sakuplja on opet razbacane bijedne figure i njima igra toliko zamršenu igru, toliko tužnu, da se jedino može zvati život. Karneval počinje. Evo ih, pobunjenici naviru iz dvorišta, šume i kipte ulicama kao meso u vojničkim kazanima, skupljaju se bez reda i jurišaju bez vođa. Danas nitko nije žedan vina ni gladan mesa, danas se brate ljudi u lažnom šarenilu kostima. Krinka je skrila lice, bijedu i zlobu, samo ne ženu, “koja će i u paklu tražiti i biti tražena”. Karneval je počeo. Sporednim ulicama

kraćim putem, pored artiljerijskih štala, Filipu je prepriječio prolaz čopor dječurlije, koja se gurala oko “mede”. “Medu”, kao i obično, eksploatiraju najlukavije i najuvaženije varoške “mustre od kartaša i prevaranata”, takozvani “magistri”, Sjekirica i Kero. Ovu skupljačinu dijele utroje, između sebe i “mede”, no ove će je godine, čini se, samo prepoloviti. Zato im se pod bijelim džokejskim kačketima kroz rese korijandola, krijese oči i smiju brci. Kero-blagajnik, neartikulirano mumlja kao mutavac i zvecka početnom paradom u jednoj ogromnoj

pogledima ne htjede mu dopustiti. – Ti to ne možeš!... Vrati mu dinar! – Zašto ne mogu? – usprotivi se Filip, sad još vise uvjerenu pretvaranje čovjeka pod medvjedinom. – To je samo za dicu, za građane! – dobaci s dosjetkom Sjekirica. – Za tebe je pet puta skuplje! – U redu – kaza škripnuvši, zubima Filip – evo još četiri dinara! – Pa odveza kesu i saspe na očigled Kera dvodinarke u sramni sud. – Daj mu, daj mu! – povika mularija, zanesena tim natezanjem i nestrpljivo očekujući– bubočinu od

maše flašom šljivovice i tetura, nadimak joj je “Bečka”, toliko joj je firma stara. Druga je još starija, zaudara mokraćom, truležem i uparloženom posteljinom. Stasa je kao i družica joj, zanat je, čini se napustila i sad prodaje hladne komade govedine, kosti rskavice što ih sama skuplja i isprosi u klaonici. Treća je nešto viša od njih i mnogo mlađa, odijeva se još seljački: rubac na glavi i crna pletena maja. Crna joj runasta kosa natrunjena slamčicama i trinama; valja se po stajama i prespava u kojem potkrovlju; uvijek je sramežljiva, s nekim

Zatim ode, ojkajući prostački i kreveljivo. Mržnjom nabodljen i prekipjenom strašću užagren, odlunja i zaleškari u hladovini brešća. Ta rugotinja, taj pojac seoskog sramnog kvasa! Gavran je sjeo na rub kamena da ga užarena kamena ploha ne oprlji kao tava. Znojna mu se para skupljala u kaplje pod četverouhom kapicom od maramice. Pola je on ukrao, pola su mu drugi ukrali! Prvu je polovicu “upravio poštenim putem”, drugu je ponudio u zao čas i kad ga nitko nije potezao za jezik. A obje su polovine tuđe. I da se savjest njegova ne ogleda i ne

i kleknuvši i prekrstivši se ležerno u elastičnom gibu i kretu ruke, uspeo se na treće stepenište oltara i počeo svoju kasijersku službu uz oltarnik. S tog ukrašenog pergola, kao kakav cirkusni svat, kao dovitljivi trgovac Manizelo sa svojim ovogodišnjim pokladnim “macalom”, skupljao je on lemozinu. Na bijelu štapu visi zagasitocrvena kesa, koju on treska pred licem vjernika oko oltara, a oni je nakaplju i nazveckaju obilato u tili čas. Kad se kesa napuni, iskrene on njezin novčani sadržaj na oltar pred Njeno nevino lice, kao da će mu se ono veseliti.

Čedo moje, ‘rano moja! Čedo moje, ‘rano moja! Mrvo moja, mog života! O moj grozdu nedozrili! I prirano otrgnuti! Žene su se skupljale oko njih i sućutno propitkivale o slučaju: – Koliko mu je bilo...? – upita netko. – Misec dana...– odgovori suzna Anđelija. – U! Lako li joj je drugog namaknit! Kad je god volja! I ja bi se javio! – potcikne neka glavata

Mrka čađava patina podavala je baršunastu mekoću stijenkama te hermetičke kutije za porodična zbivanja, i kao da joj je prigušivala glasove. Njenoj lijenoj, ustajaloj draži, koja je sličila na dobrotu topla i ugodna groba, nisu mogli da se otmu čak ni najmlađi. Oblaci duhanskog dima skupljali su se i lebdjeli pod stropom, s plavičastim opalskim prelivima. Oduvijek mi je bilo drago to šimerično opalsko prelijevanje, a oduvijek sam podlijegao njegovoj moći da nas preveze u sfere irealnoga. Zato sam tu istu opalsku zamagljenost volio i u čašama s mastikom, koja se u ljetna

očekivanja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom uznemirujućom lakovjernošću; gotovo kao da je sama išla na ruku tome da bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim <<proplancama>> i skupljaju biljke za školski herbarij. Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro treba da prsne. A nepomičnost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još nezadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom.

Neko se sjeti da im pokloni odbačenu željeznu peć, neko protruo madrac dugogodišnjeg bolesnika. Ljudi su se velikodušno oslobađali predmeta vezanih za zle uspomene i starudije koja im je zakrčivala magaze i tavane. To postade jedna od onih bezazlenih samaritanskih pasija, poput djetinjeg skupljanja loptica od čokoladnog staniola za otkup crnih robova, poput šivanja onih hlačica bez tura za sirotinjsku djecu na kojima se vježbaju u krojenju skore udavače. Jedno ugodno filantropsko iživljavanje, jedna prava mala strast. A u isti mah, i jedno gospojinsko društveno natjecanje.

za najamna kola koja ga čekaju. Za isto toliki iznos, svak može da s flašom mousseux-a, koji nepobitno pjenuši, proslavi položeni ispit ili vjeridbu, unapređenje ili krštenje novorođenčeta. Intelektualna, a posebno umjetnička originalnost u današnjem svijetu nije skuplja od toga. Prilično mi je prihvatljiva misao da je osnovni, ili bar najglavniji poticaj na pisanje težnja za “oslobođenjem”. I da to važi ne samo za one velike, za spisatelje od ranga, nego, možda još i više, za one najskromnije: najintimnija prepiska, i nikom povjereni

da će ga prenijeti u jednu bolju, svjetliju sobu koja je ostala upražnjena. U tom slučaju, bolesnik vjerovatno to osjeti kao naročitu privilegiju i zahvali im se osmijehom blagodarnosti za tu svjetlosnu pažnju. A ako je lukaviji, ako je to neki seljački, mutno podozriv tip, tad se opire, i skuplja posljednje moći da se od nečeg nejasnog obrani. I, kao da nagonski sluti blizinu opasnosti, onako kao što konj u noći sluti blizinu provalije, pruža neočekivano tvrdokoran otpor. – Zašto u drugu sobu? Neću ja u drugu sobu! Meni je sasvim dobro ovdje! – Zato što

I tad je počinjalo ono najzabavnije. Kesio se i kreveljio pokazujući rijetke istršale zube, pravio svakojake grimase, napuhivao obraze da su postajali blistavi, glatki, tanki poput dječjih balona koji će sad da prsnu. Sažimao je bore kao da su od gume, iskrivljivao je lice tako da bi mu skupljena usta otišla sasvim ustranu, gotovo do samog uha. Pomislio sam da je mnoštvo tih smorfija, svu tu još živu Beolkovu mudrost naučio od sajamskih saltimbancapotucajući se po Italiji poslije raspada njegove grupe. A kad bi i to završilo i

natiskujući se za svakom zgodnijom ženom. — Znaš, — sad Čupa stručno razlaže — Gradec je u pedesetoj, a oma nema više od dvadeset i pet. On se uvlači u sebe, kao puž u kućicu, a ona tek sada cvjeta. On mrzi društvo i izlaske, ali nju pušta prijateljicama, kod kojih se skupljaju ovi sabljaši... — Kako? — protuslovim mu — pa ona ima dijete! Tek je navršilo godinu dana. Čupa se cereka. — Dijete! Previše je Gradec kratkovidan, da bi sam izmajstorisao tako nešto... Bolje je strijelce našla ona. Dijete izgleda nije

za blizinom ove djevojke. Mislio sam: to je prolazno. Koliko se puta rodi trenutačna simpatija pa prođe, jer nije imala svoje dubine. Ali evo, danas je osmi dan otkako sam je prvi put pratio kući. I sad, događa se nešto, što me zapanjuje. Pravim orkanom provaljuje to iz mene. To se skupljalo, skupljalo se toliko dugo u ovoj neizdrživoj samoći i odjednom je izabralo baš nju. Što je još najgore, ova provala nije mi pomračila svijest, jer ja dobro vidim, da se ona ne odlikuje ničim naročitim. Nije lijepa, bucmasta je, kose kratko podšišane, što me pomalo i smeta.

ove djevojke. Mislio sam: to je prolazno. Koliko se puta rodi trenutačna simpatija pa prođe, jer nije imala svoje dubine. Ali evo, danas je osmi dan otkako sam je prvi put pratio kući. I sad, događa se nešto, što me zapanjuje. Pravim orkanom provaljuje to iz mene. To se skupljalo, skupljalo se toliko dugo u ovoj neizdrživoj samoći i odjednom je izabralo baš nju. Što je još najgore, ova provala nije mi pomračila svijest, jer ja dobro vidim, da se ona ne odlikuje ničim naročitim. Nije lijepa, bucmasta je, kose kratko podšišane, što me pomalo i smeta. Dobro je

more, na cesti, koja vodi njenoj udaljenoj kući u zaljevu, vraćam se samome sebi i hoću da iz nje izbijem iskre, koje bi osvijetlile moje, često i za mene nerasvijetljene tmine. — Vidiš — govorim joj — pet mjeseci smo sjedili u istom razredu, a jedva smo se i vidjeli. U meni se skupljao očaj usamljenosti. Pa nije, dovraga, samo slučaj, da je on našao baš tebe, kao posudu, u koju će se izliti. Nije slučaj! To ne može biti! Ne mogu to odgonetnuti, ali pouzdajem se u svoj najdublji osjećaj. Nešto je to uslovilo. Određen sam nečim jačim, nečim izvana. Ja nemam

sunašce te grijalo, pomozi, osladit ćemo se nas dvoje. Kladio sam se sa sudijom za kilogram krušaka, da si ispod kombinea kao od majke rođena. Hajde, neka bar ovdje sudija izgubi!... Vampić upravo dovršava spremanje sobe. Sve se u njenim rukama vrti, preokreće, pretresa. Metla skuplja prašinu iz zakutaka, a onda nekoliko trzaja tim gipkim nogama i soba je isvjetlana, kao da joj je ona taj čas dala nešto od svoje neobuzdane mladosti. Još jedan pogled po sobici i kad vidi da je sve u redu, i da nije ništa zaboravila, onda, kao da nas tek primjećuje. Gleda nas, ali

Gleda nas, ali pogled zaustavlja na meni. Ne rastajemo se zjenicama i čini mi se sve što sada radi, čini zbog mene. Smješka se stidljivo-prkosno, otvara vrata od sobe i tu, na njihovom otvoru polako, centimetar po centimetar podiže bijeli ogrtač i ružičasti kombine. Zapanjeni gledamo ta skupljena bedra, mramorno bijela, uzdrhtala pod našim pogledima. A onda nagli trzaj sve do kukova i vrata se s treskom zatvaraju. Stojimo tako još koji trenutak, zalijepljeni za prozorski okvir i ne možemo se maknuti. A ona u hodniku vrišti od smijeha. Sudija se na koncu teatralno

nekad i surovi prema onima, koji liječenje opterećuju i traže nemoguće. Ne znam ni sam kako, to mi se još nikada nije dogodilo, izbile su mi dvije krupne suze. Nisam joj više mogao gledati u oči. Napregao sam sve snage, da iz mene ne provali očaj, koji se bez oduška skupljao toliko dugo. Okrenuo sam se k zidu i ostao tako nekoliko minuta. Malo sam se primirio. Onda sam prostenjao: — Sutra odlazim... Stavila mi je ruku na rame. — Ne, Sven! Ja ne znam, što se s vama događa, ali imam povjerenja u vas. Vas razdiru neki nemiri. Vi ne

jasno, da ljubav treba iživjeti i da je naša zajednička nesreća, što nismo sve naše sumnje i trzavice zbrisali prožimanjem do kraja. Da se nisam plašio posljedica po njeno zdravlje, odveo bih je jedno veče u dubinu parka i uzeo. Priroda bi najbolje tako regulirala otrovne sokove, koji se skupljaju u nama i često nam truju časove, kojima bismo htjeli dati sasvim drugi sadržaj. Osjećam to najbolje sada, kada je uveče kriomice pratim iz ležaonice i kad se njeno tijelo pripija uz moje. Posljednji dan! Časna Emilija htjela mi je pokvariti odlazak.

koju moji nazori nisu ni trenutak poljuljali. Ne! Ne ću pristupiti. Rekao sam joj nedavno, da sam zbog nije ostao u ovom gradu, koji mrzim, jer sam iz slabosti doživio u njemu razočaranje i poniženje. Sve je u njenoj ruci, i neka odluči sama. Stanuje kod strica, trgovca. Kod njega se skuplja vladajuća krema grada. Među ostalima i oficiri. Tu je upoznala i svoga viteza. Ponekad mi se čini, da je i suviše ogrezla u toj sredini i da izlazak iz nje ne bi donio sreću. Ali onda sâm sebe zatičem u procjepu nekakva političkog ocjenjivanja ljudi. Pa ona je tek u

I onda, ako je poslije sretnu, već su poživinčili, u njoj vide ženku, pod ovakvom laganom haljinom traže samo požudno tijelo željno grljenja. Tako se razmrsuju snovi i buđenja su tako prozaična. — Onda, nesuđena, da li je život već sve rekao? Progovorio sam to, što se dugo skupljalo u meni, srčući više nego obično liker, samo da se što prije riješim svih obzira. Moji pratioci svuda su oko mene. U grozdovima su se nanizali oko fotelje. Njihovo prisustvo vrlo mi prija. Nutkaju me i gurkaju, šapću u uho ovo i ono, a nekima hvatam drske poglede, kojima pasu po

s ovim zahuktalim željezom odletjeti u zrak. Ali to nije ništa! To bi bila lijepa smrt. Strašna smrt može doći samo od jedne ruke, od njene ruke, ako me sada odbaci, ako nam se putovi razilaze. To je sada jedini moj strah, ali tim nepodnošljiviji. Čini mi se, da sam samo žiža, u kojoj se skuplja žar pakleni, koji rastače našu planetu i zato se pržim u ovakvim mukama. Sjedim nepomično. Suputnike nisam pravo ni pogledao. Prekrio sam se kaputom preko glave i plovim iznad ovih razigranih tračnica. Jedan od demona, valjda iz sažaljenja, protegnuo se i dosegao uho:

Preko mosta idemo pješke. Čim smo ga prešli, izlazi ispred hotela i žuri nam se ususret mornarički oficir. U glavi mi se magli od ovolikog kretanja, pa tek po lupanju srca prepoznajem Romana. Naslanjam se na njega i ne mogu progovoriti ni jedne riječi. Ljudi nas znatiželjno zagledavaju. Skupljam sve snage, da se uz njegovu pomoć uputim automobilu. Što je ovo sa mnom? Je li ovog zbog slabosti ili?... Ne piše li ovako u starinskim romanima: — i kad stade na svoju radnu grudu, zgrči mu se utroba, srce pomahnita i suze grunuše bestidno, jer otkriše, da je i on samo

ovo zapisujem. Ništa se izrazito ne javlja u meni osim osjećaja da dolaze po mene. Zato od vremena do vremena vadim bombu i namještam je da bude što zgodnije pri ruci. Pucnjava se u mjestu smirila i moji su legli. Na ulici odjekuju zapovijedi i brzi koraci. Čuju se i automobili, što valjda skupljaju ranjenike. Gorim. Ruke se tresu. Jedva držim olovku. Htio bih zapisati nešto značajno, nešto, što bi ovaj moj život podcrtalo kao zbroj, kojemu više ne ću imati šta dodati. — Ali što? — Jesam li konačno našao sebe? — Odakle sada ovaj

a beskorisno boli. Još mu se uvijek činilo da nešto zna i sluti, jer starac je bio teško natovaren pri polasku. I odjednom ga ugleda pred sobom, ima ga kruta i zgrbljena, obuhvatljiva pogledom. Motri ga kako povlači noge, kako lagano maše dugim, okoštalim rukama. Sav je nekako skupljen u pogurena leđa, obješenu glavu i oštra oglodana koljena. Odatle pun i cjelovit zrači i biva bezakonito smješten u prostor. Sav se lomi suho i škripavo. Jedino to se zna i ništa više, osim što će doći u krčmu mukom, sjesti i motriti Radu, možda noćas opoganjena. Sigurno ga to

i ushodano zubatanje cokula. — Daj ključ! — ispuštenu zapovijed isprati isturenim vilicama i rukom, na kojoj su igrali prsti u nestrpljenju da se nečega dočepaju, pa ga onda raščereče u stegnutom, slatkom grču. Stiskanje zuba i srca, zastajkivanje pomamljenog krvotoka, bijes skupljen u lice pali oči, one sijevaju, a ruke otkidaju krvave komade, jauk i bol samo slano traže, presoljeno, mora se lokati, salijevati vjedra, jer žeđ, žeđ,... i snaha pusti prve krupne suze. Ana je još uvijek mirovala. Lice sleđeno bez ikakvog vidljivog nagovještaja zamotano u crnu,

još snažnije razvući nespretno sazdanu glavu Stajali su nekako samilosno zakržljali pod raspljosnjelim, raspuhanim nosom. Smijeh mu se podrugljivo pritajio na rastvorenim bionjačama, došljak se tome dosjeti, pa ga razigra riječima. — Ima li šta ždroknit? — upita prinoseći tri skupljena prsta k usnama kao da će u njih zagristi i progutati ih. Dječaci se spotakoše o prekinute riječi, zaglavinjaše preko njih gotovi da posrnu. Izdali su se ogoljelim pogledima. — Šta je, oli spremate bunu, pa...? — zadirka mu nije silazila s lica. Zatim pomno ispita

oslonac, a ono još sivlje. Žene pred njom su odmicale. Nije htjela brzati, da ih sustigne. Svejedno, u svemu beznađe, popljuvani izjalovljeni snovi s gradskih ulica, koje su se naopačke izvrnule vise nad glavom. I Brke nema više. Tvrdo pod nogama, tvrdo i neizmjerno nad tjemenom. Svijet skupljen u njoj, kao da je ona svratište za sve boljke. A tijesna je i stoga osjeća razapinjanje. Ono čega nema, kolje zubima koji su tupi zbog neobistinjenih snova. Stado je sastavljeno od čmrljavih, mršavih ovaca, podsjećaju na činovnika, planina samo od kamena, jer povratak se

od svega. Zaustavi korak i ruke objesi niz slabine. Hroptanje škrgutljivo puni ocrnjele zidove. Plamen petroljače prestrašeno biba sjene, u predsmrtnom strahu prosipa svijetlo i na starčevo lice, škrto kao milostinju. Dječak pogledam srkne bolno poklopljene kapke, mrgodno skupljene kosmate obrve i smrtno zategnute blijede obraze. Samo jedan šušanj, lahorić kao krilcima muhe, i smrt će uzjahat čovjeka… Pritaji se i zastade. Otvorenim ustima pokušava poloviti zvukove, progutati ih. Neka ne oblijeću smrtnost bonikovu… ― Naoblaka s očeva lica

strše iz opalih desni kao da su potpaljeni bijesom, pa će iskočiti i zabosti se u nekoga. Kroz izjedene šupljine briznut će otrov. ― Znam, Stipane, ali bog je prvi, a sve drugo poslin njega… ― Kad je sit drob, s njim se lako iziđe na kraj… a kad nema… — rasprsti skupljenu pest, kao da je zamrzla u slijepljenoj krvi. — A ko će mi pomoć, kad me nevolja i kob magarči od rođenja, dabogda se prosilo u najdublju bezdanku, pa će i do smrti, a ako je po tvojoj, ni poslin mi ne će biti lako… — odgovori dižući se. Ostao je leđima okrenut vršnjacima,

izgledali strašno iskasapljeni. Lica se grče, žene kuknjavom još više gusnu stiješnjenu masu, zavezuju glave ozbiljno ustobočenih muškaraca, uperene kroz široki otvor vrata. Zvono na volu zacanjkalo je nekako bezbrižno, a opet kao da breca mrtvacu. Razulareni konjčić sav skupljen u šipke rebara šetkao je stajom i pokatkad mahne glavom, kao da odgoni nahrupjelu svjetinu. Sagibao se tražeći stručke slame razbacane po staji i đubrištu. Minja upre snažnije, izbio je pred vrata i zagledao se. O dugoj hrastovoj gredi visio je Nikola strahovito dug s iskolačenim

a zubima ugrizao donju, izbrijanu usnu. — Pa znam to, moj Jerkica. Zar si mi došao priopćiti, a? — ispusti zalogaj snebiveno lijetajući pogledom po prostoriji. Stvari kao da su izmicale, ljuljale se, pijano plešu predmeti pored otriježnjelim župnikovim očima. Jerkica žmirka, skuplja usplahirenu žučljivost pa se ne usuđuje, iščekuje bolji momenat. — Znam ja to, znam... A jesu li dolazili u selo, je li bio Plećaš? — u glas utkaje nehaj, pa kad osjeti da je providan, uzdahne svom snagom. Gluha šjora Lucija se prenu, zatrese kesičastim obrazima, zelenim

te elektronička pošta: goodsamaritan@hlthwork.va. (Da. G.) ČAD Pronađeni navodni ubojice redovnice Tri muškarca uhićena su 31. prosinca u Republici Čad u središnjoj Africi. Optuženi su za ubojstvo 58-godišnje francuske redovnice. Sada se nalaze u glavnome gradu N'Djameni (Fort Lamy), izvještava austrijski Kath-press, dodajući da su uhićeni oko 85 kilometara južno od glavnoga grada. Ubijena je s. Christiane Philippon iz

podnošenju zatočeničkih dana i općem ozračju: »Jedan od zatvorenika, koji mi je donosio hranu i bio fin prema meni, pretučen je«; o vlastitim »herojskim« uspjesima u provociranju hrvatskih zatočenika: »...poludjeli su, počinju se penjati po zidu, a ja u ćeliji na drugom katu. Opća 'frka'«; i o izlasku iz zatvora: »Koliki stres sam doživio shvatio sam tek kada sam izišao iz zatvora, kada su mi vratili vezice. Deset minuta nisam mogao da ih uvučem u tenisice.« Zaključak je u »Ninu« očekivan, no, bilo bi dobro kada bi ga sadašnja elita hrvatskog društva

i bračnom savjetniku- odbijen. Uredništvo Glasa Koncila me uvjerava i moli da nastavim. Moj je odgovor na kraju bio ipak pozitivan i, drage čitateljice i čitatelji Glasa Koncila, i ove godine bit ćemo zajedno. Drago mi je da se moja kolumna pojavljuje i na internetu svake srijede popodne, tako da je dostupna i onima koji nemaju prilike pročitati je u samom listu. Dakle, na posao! Nastavit ćemo s gorućom temom i problemom modernih brakova, a to je rastava. Pokušat ću demistificirati taj problem. Nastojat ću odgovarati redom na sljedeća pitanja: Što se mora promijeniti

modernih brakova, a to je rastava. Pokušat ću demistificirati taj problem. Nastojat ću odgovarati redom na sljedeća pitanja: Što se mora promijeniti u braku da ne bi došlo do rastave? Zašto su naši brakovi toliko krhki? Zašto brak i njegovi problemi izgledaju tako misteriozni? Kako njegovati i održati bračni odnos? Zašto neki brakovi uspijevaju a drugi se rastavljaju? Koje su razlike, između parova koji ostaju u braku i onih koji se rastavljaju? Kako izgledaju rani signali kasnije poremećenih brakova koji završavaju rastavom? Koji su specifični procesi, koji vode prema

Sebastijana ukrašen je prekrasnim hrvatskim tropletom. Tri sarkofaga, koja su pronađena ispod njezina pločnika sada su smještena uz zapadni zid Svetoga Sebastijana. Spomenuti reljef (vidi: crkva sv. Barbare) banu Berislaviću u gradskoj loži, tik do sv. Sebastijana, izradio je Ivan Meštrović, a reljef »Pravda« Nikola Firentinac g. 1471. Mise za poginule branitelje služe se u obližnjoj katedrali zbog skučenosti crkvice. Blagdan sv. Sebastijana i Fabijana je 20. siječnja. Zdenko Galić