– Te ruke, te božanske, nadzemaljske pesnice treba da se uzdignu nad sve zemaljsko u nama, uzvitlane gnjevnim furiozom, kakav se javlja u mračnim oblačinama za ljetnih predvečerja, kad se čuje daleka grmljavina pred potopom, kad se trese pozitivno tlo pod nogama, i kad je to titansko, astralno, mramorno golo Kristovo tijelo jedini most, po kome se može spasiti čovjek iz blata i smrada. Jedan dan gnjeva u blistavim fanfarama, kao borbeni signal truba pred

bitku, kada se vijore zastave na fijuku tanadi, gibanje gudala po čelima i zvonjava harfa, mnogo sive boje, mnogo tmaste tinte, da bi se istaklo ono bijelo mramorno tijelo njegove nadnaravne pojave, a ne štajerski drajfarbendruk za molitvenik glupih sluškinja! Krist nije i ne smije da bude nikakav ahcigerjare blond bidermajerski sanjar s plavim kovrčicama i bradom – â la Alfred de Musset, Krist nije bio nikakav rafaelizirani hermafrodit, o kome sanjaju stare djevice po crkvenim klupama, i trebalo bi donijeti već na jednom platnu pravog Krista samo zato, da se već jedamput zauvijek razbije lažljivost svakog takvog pseudoreligioznog igranja slikarskim kičem i pretvaranja velikih slikarskih zamisli u sajamske oleografije! Baš taj sudar našeg poganskog, panonskog stanja s tim blijedim Čovjekom, kojega su objesili kao tata, a koji je ostao kao obješeni Čovjek suvremenim simbolom sve do dana današnjega, tu vidovitu mržnju toga superiornog Čovjeka, koji je sa svoga križa, s te čudnovate visine (s kakve nas gledaju svi obješeni) spoznao, da se to blato pod našim nogama može svladati samo u granitnim sudarima – to bi već jedamput trebalo naslikati! Onu potpuno praznu bilancu tih dvijehiljadugodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliže stoje svojim smrdljivim babama pod ispruganim perinama, nego Njemu, koji je ostao viseći na vješalima! Nad ovim vješticama pijanim, nad ovim blatnim cestama, gdje mekeću još i danas nečastivi, između tih licitara, pečenjara i crvenih kišobrana, trebalo bi na platnu probuditi sve kosture iz grobova, da ustanu iz tog zahoda, iz te blatne današnje jame smrada! Nad slapovima tih otrova, u uznemirenoj gomili upaljenog mesa, kad su sva lica drvena i glupa kao drveni Fašnik, između pijane đavolske razbacanosti, razdrtosti i tmine, kakva je obavila onu crkvicu večeras na brdu, kistom nad glavama, u anđeoskim visinama, trebalo bi povući jedan zanosni fijuk vjetra: ples nad oblacima, nad otvorenim grobovima! Urlanje

pijanih čauša, vijorenje pantljika, topot poplašenih konja, razbijanje čaša, skakanje nad rubom gadnog krvavog zločina, to kao dinamičnu, ustalasanu pučinu trebalo bi razliti preko slike, a iznad svega masu golih ženskih trbuha, prijesnih, bijelih ženskih trbuha, ogromnih kao mlinsko kamenje, tako ogromnih ženskih trbušina masu, da izgledaju kao naduvene đavolske strvine, mješine mrtvaca, oblaci pijanih saturnalija, koje same proždiru svoje vlastito meso, a okrenule su svoju smrdljivu stražnjicu svemu što je zvjezdano nad nama, i sve se puši i dimi i strovaljuje u bezdan!