– Smrad onih pijanih govedara i dlakave masne stražnjice njihovih debelih kobila, oni potoci gverca i piva, razval mesa i histerično brujanje glasova, ono kosmato talasanje guzova i listova i butina, debelih, masnih ženskih nogu, gležnjeva, zglobova, sukanja, rzanje konja, pohotno micanje pupaka i crijeva i mesa u mesu, to bi trebalo da bude furiozna orkestracija

te sulude panonske svadbe, koja pijana urla na brdu oko jednog ranjenog rimskog čudotvorca. Masa truba, masa svjetala, masa boja, kao na sikstinskoj stijeni, u rasapu preobilja golih trbuha, blatnih gnjatova, zgaženih sisa, pijanih vještica! Ta orkestracija dijaboličnog, cotastog, razvratnog, brabantskog nečeg našeg u nama i oko nas treba da bude brueghelovski smeđa, ogromna, trogloditska poplava, što teče pod temom kao olujna pratnja ispod svirke glavne teme; sve to đavolsko, nemansko, zmajevsko, prapočetno, diluvijalno od ovog mutnog blata pod našim nogama, to je samo glavna osnova tkivu te slike, što bi je trebalo rastvoriti kao ogromnu, monumentalnu goblensku zavjesu! Kakav žalostan Krist je ono stajao na oltaru, uskrsnuvši sa svojom svijetloružičastom zastavom nad onim pijanim grbavim babama, kočijašima i marvogojcima! Krist koji bi doista stupio u ovu našu panonsku graju, u ovaj smrdljivi metež naših sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafizički sudar sa svojim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama! Taj Krist treba da bude u kretnji pećina, koja se skotrljala sa zvjezdanih vrhunaca, a ne provincijalni, slabo kolorirani crtež, slikan diletantskom tempera-tehnikom!