Ali, čim Obrad sabra prva slova, prvi dio rečenice plavoga papira u njemu, u trenu, crv ljutine narastao je do čudovišnih razmjera. Otpočeo je da gricka nokte — samo da ublaži udarce srca — lomio šibice u paramparčad, brisao i maramicom iz lijevog i desnog vanjskog džepa kaputa i ćelavu glavu i nos, tuckecao nogama o daske poda. Bio je uvjeren da mu se kaluđer sveti — i to iz čista mira i obijesti!— da ga iskušava i da ne posegne za piramidonom — što bi samo kaluđer pozdravio!— stao je s mukom krotiti misli i ponavljati: »Vidjet ćemo tko će do kraja izdržati. Piano... piano, caro amico... do kraja... sì... sì...«