Ovako ja s dana u dan gomilam definicije i titule, što nisu drugo no laske, u koje ni udvarač ni polaskani ne vjeruje, makar ih se rado govori i sluša – i udišem nešto laka, svježa, jutarnja. Sebe ne vidim. Gledam oko sebe. Živim izvan sebe, i moj je mozak na promjeni zraka, u kupelji, na ladanju. Priučavam se sve više govoriti – ne o sebi ili drugome – nego o drugima. Zaboravljam na svoj “ja” i na druge individue; izmiču mi se događaji i ličnosti. U mojoj je sobi prozor nad glavom; kad dočekam ujutro trak sunca, onda jubilarno bježim u parkove, čitam, mislim, pušim i pljuckam i najveći me paradoksi ne zabunjuju, nego me naprotiv razdražuju na jelo i smiješak. Kultura je obzir, ne instinkt. Mi smo čisti, uredni, pošteni, radi drugih ne radi sebe. Svačija je dubina delikt i ludost, jer je površina ne razumije i ne opravdava. Kultura je obzir, dakle sram; a sram je laž, hinjenje i prenavljanje, jer inteligenta zna, da sram nema smisla... Iskren čovjek nije duhovit, jer uvjetuje jednostranu duševnost; iskrenost je prirođenost. Laž je komplicirana duševnost onoga, koji laže i onoga, koji sluša. Iskrenost je jasnoća i vjera; ali lažac jer laže, sumnja, da će mu se vjerovati, a slušač, jer kulturan i sâm sumnja da dotičnik govori istinu. Mi se odijevamo radi drugih, jer nitko se ne odijeva za osamu, pustinju, stepu i svoje ogledalo... Kultura nije stepa i skitnja... Kulturan čovjek nije ko Rus... Nije ni majmun. Ja se ovako zabavljam, ali ne držim mnogo do ovih i ovakih laska i udvaranja. I kad najozbiljnije govorim, ironiziram. Moje su studije impresije – i tako eto biva, te ja izilazeći iz sebe, govoreći o drugima i mimoilazeći pojedine ličnosti i događaje – postajem sve subjektivniji... I tu je ironija. Ja sam objektivan samo utoliko ukoliko ne govorim o sebi i ukoliko ništa ne tvrdim. Tvrdnja je energija, a ja sam slab. Ja sam skeptik. I tu je ironija.

paragraph prethodnih

paragraph sljedećih