Kako je onda moguće podignuti optužnicu i na njoj ustrajati za verbalni delikt, u koji svakako tzv. neprijateljska propaganda spada, bez raspolaganja čitavog teksta intervjua ili bar onih dijelova, koji se prema izboru tužitelja utužuju? Odgovor, naravno nije u okolnosti, što se u sudskom spisu nalaze neke fotokopije nekih, kako to optužba kaže “ustaških ili proustaških listova“, u kojima bi bile otiskane i rečenice uvrštene u optužnicu. Odakle su one dospjele u te listove, što im je služilo za predložak Vlado Gotovac ne zna niti ga se tiče. Tim novinama nije dao intervju, nije imao ni pojma da je u njima ikada išta slično tiskano, s time je upoznat tek u istrazi, ali je tada s pravom odbio uzeti uvid u taj tzv. materijal i priznati ga za bilo kakav dokaz. Razumljivo, jer nitko ne može niti želi odgovarati za ono u čemu nije sudjelovao. Gdje je tužitelju dokaz, da je to uopće moj intervju ili bar njegov dio s Goerenssonom, a da bi bio ovlašten staviti mu ga na teret? Postojanje takvih publikacija nije i dokaz djelatnosti Vlade Gotovca, još manje dakle i dokaz sposoban da bude upotrebljen u okviru kaznenog procesa za dokazivanje krivnje optuženika. A da su čak i kod dobronamjernih moguća iskrivljavanja tuđih tekstova dokaz je pružen i u samom ovom postupku: jedna jedina rečenica “prepisana“ je iz TV-snimke i upotrebljena da se optuži Vladu Gotovca, pa iako je ona u prepisivanju dobila druge riječi, time i drugo značenje.