Ni mjesec dana nije prošlo od onog nesretnog popodneva s Mrkinim Sivonjom (delikt Silvestrova jarca Mrkana potpuno je pao u zaborav), a koji li se vrag sve ne svrze kroz Silvestrovo mozganje. Sve pokrupnjalo oko njega, jedino se on, Silvestar, usitnio, i nema više one samosvijesti i osovljenja “u se i u svoje kljuse”. Sve mu se nekako bistrilo u glavi kao da je i on kumovao otpočetom nizu nevolja, a dokaz mu je i to što je u traganju za ženikom ispao prava šeprtlja. Da može netko nevidljivi da mu potpraši tur, rado bi se podmetnuo, samo kad bi taj Netko otklonio ono što ima da dođe njemu i njegovoj kući. Sad ga više nitko nije mogao razuvjeriti da se već naprelo dosta vune koja bi ga mogla i udaviti. I kad se samo sjeti Mrke – koji je miran od ovakvih sudbinskih napasti, koje je možda nehotice začeo svojim živinčetom – onda se u njemu uzmuti s dna duše neka zebnja i mora, što se ključanjem premetne u grko piće ljutnje i jala na gornji rod. Ma ni glasa od Mrkana ni glasnika od gornjih Kurlana. Još je rekao da će mu štetu platiti.