Njegova je žena za toga u kuhinji. Sjedi na klupi, u ruci joj dječja opravica, pa krpa, no kao da se pri tom nekud daleko zamišlja. Još je samo Justa s njome - Ivica spava - a ona u luknji pod štednjakom slaže drva. Dotrči Jelka s jabukom i kruhom. - Daj, daj! - viče Justa, a sestra ide k njoj: - Dam, dam... na... to, i razdijeli. Majka vidi, ona zna otkud to Jelkici, no nije zato uzrujana; to se vuče ispred nje kao i ona sjena što se ispred nas po zemlji provlači, a mi zabavljeni poslom, i ne ogledamo se na onaj oblak nad nama što ga vjetar goni zrakom. Ona vidi kroz oblak i onu dolinu, one brežuljke, i oblačine nad njima, nekako ćuti i onu neugodnu polutamu, ali sve je to za nju nesvjesno, pred njom se stvara druga slika. Daleko, daleko dolje stoji dvorac na obali tihe Karašice. Veličanstvena večer pada na onu golemu ravninu iz koje tamo daleko u Mađarskoj strši šiljasti Haršanj. Čuje se pastirski rog, najprije izdaleka, pa sve bliže i bliže, jače i jače. Selo se uznemirilo; eto stada. Kapije se otvaraju, krave muču, telići bleje. Opet se sve stišava, smrkava se, a trska onamo dolje počinje šuštati tajinstveno. Oh, to je tako divno, zamamno, a njoj se ovdje u Zagorju ne mili. Jest, lijepo je, ali nema za nju čara, dolje, dolje... Ona sama ne zna zašto, no onamo je zovu glasi iz djetinjstva, prvi glasi prvi dojmovi. Pa onda ona zima! Eto im u dvorište do dvadeset užirenih svinja. Otac odabira, koje će prvo; podivljalo u šumi, pa će ga iz puške. A u noći eno i vukova u dvorište; ona je jednom pucala kroz prozor na njih. Grozno zavijaju, kao da se ljute što su staje dobro zatvorene. No ona ih je samo rijetko čula, zimu su provodili u Osijeku. A tamo za njom po pločniku stružu gospodičići, nakašljuju se, pa i sabljice zvekeću. Pa i na prozore znadu drsko gledati. Nu ona se ne ogleda, ne dolazi k prozoru, ne mari za njih, njene misli vraćaju se u njeno selo na obalu tihe Karašice, tamo je mladi učitelj što je došao gore iz Hrvatske. Dođe kasno jedne subote. Drugo jutro bijaše ona u crkvi, a njegov se glas nje neobično dojmi. Prodiraše joj duboko u grudi, do samoga srca, pa se prelijeva otud u krv, ona ćuti. Po misi sretoše se baš na crkvenim vratima. Bijaše stiska i ljudi ih pristisnuše jedno k drugome. Ona osjeti njegovo tijelo na svojem bedru, na svojem boku. On se olako naslonio na njezino rame, a jedan lakat kao da dira njenu sisu. Sva uzdrhta... On se ispriča i poviče na ljude: - Ta nemojte!... - Ona ćuti njegov dah na čelu, skrene malo glavu, a pogledi im se sretnu, i još jače uzdrhta... On je rijetko dolazio k njima. - Zavukao se u svoju školu - reče baka Janja - kao puž u svoju kućicu, a ona bi ga bila rada vidjela, imala uza se. Podveče znala bi sama lutati uz obalu Karašice, a ispred nje dizahu se preplašene divlje patke i padahu tamo dolje u močvarama. Ali se jednom sretoše na polju. Bijaše podveče, sunce još sjalo a traci mu milo osvjetljivahu zelenu travu. Nešto je usmjelilo - ona ne zna što - zagleda mu se ravno u oči i zapita ga: - A gdje ste vi? Koliko puta gledam na vašu školu, vas nigdje! On se trgne, zaviri joj u oči, a ona izdrža njegov pogled. Oh, kako mili, dragi bijahu poslije toga oni sunčani traci, ona zelena trava, ah sve, sve! Ne rekoše si doduše o tom više ni riječi, no bijaše riješeno - među njima. Kako joj slatko bijaše poslije ono lutanje obalom Karašice, kako zamamno, uspavljujuće šuštanje trstike, a kako veselo ono polijetanje preplašenih pataka. Prije nego opet odoše u Osijek - bijaše već zima - dođe on k njima svečano obučen, no vratio se pognute glave. Nešto se dogodilo... Nje nije bilo kod kuće, saznala je to istom poslije. Što bi to bilo, pa i on se nekako drugačije drži. Što je, što? I ona upita oca (bili su već u Osijeku) što se zbilo? - Umolio je za tvoju ruku. - A, ti, ti... ti si ga odbio! - Naravski.