- Jagodo moja! - pogladi Ančicu, a ruke joj drhtahu i pomicahu se po djevojčinoj glavici i obrazićima kano da jegulje plaze. - Pile moje, danas ćemo malo na zrak, na svjetlo, u svijet do moje prijateljice! Oh, dobri li su i čestiti ti ljudi. Bit će službice, drago moje, bit će! Ima u našem gradu službica i te kakvih! Ne ore se tu i ne kopa teško i žuljevitim rukama! Ne zapovijedaju i ne prijete, ne vuku i ne tuku! Sve se to zbiva slatko i milo kano da izmjenjuješ med i šećer, biserje i drago kamenje, ružice crvene i bijele sa sto i sto novih mirisa - ćereta stara, tare dlan o dlan, upiljivši svijetle oči u djevojčicu kano da će je pojesti.