Ilija, inače čovjek vrlo živ i okretan, vladaše se vrlo mirno i čedno. Ako nije po trgovačkom poslu putovao van Zagreba, stajao je od zore do mraka u dućanu, radeć neprestano i provirkujuć samo kadkad iz štacuna na okno, sto je prama dvorištu. Jagica nasuprot sjedila je vazdan do prozora svoje sobice u dvorištu za vezivom, i dolazila je često po kojekakve sitnice u dućan. Šta ćete? Sto i sto puta čuješ i čitaš: »Bio čovjek, bila djevojka; pa se to vidjelo«, pa — Jagica djevojče jako i rumeno kao i jabuka, u nje srdce upaljivo kao slama, a u Dalmatinca do dva živa oka, reć bi do dvie žive žeravice. K tomu bijaše siromah Dalmatinac sam odkinut od svojte, u svietu srodnu, al opet tudju po navici i živovanju. Uzdisao je radeć cieli dan, a sada mu se opet zaželjelo ljepote i milote, Vid i Babika pako bijahu starci. Je l čudo, da se tu sbilo, što je već sto puta bilo, ponajprije trenom izpod oka, plaho iz busije, a poslije sve jače i jače, — kako to biva od starine; — ali opet nereče jedno drugomu ni cigle besjedice. Jednog dana nadjoše Jaginu majku u postelji mrtvu. Tu je bilo plača i suviše, a Jagičino srdce se pri tom još više razmekšalo; suze uminuše, al srdce je ostalo meko, i Jagica je stala gospodariti u kući glave poniknute, oka mutna, jer joj, kako joj mati umrie, bijaše u kući pusto, vele pusto. Starac Vid hodio je po kući kao bez glave,

i sva briga spala na Iliju. Kadkad bi Vid zašao i u dućan i tu je, sjednuv na bačvicu figa, iza suznih očala mirno gledao Iliju, kako hitro i revno radi. Govorio nije ništa. Kad je onako sjedio jednog po podne, prihvati Ilija iza dućanskog stola: