Obrazloženje žirija: Operna farsa Zorana Juranića »Govori mi o Augusti« nekonvencionalno je djelo i kao takvo novost u hrvatskoj opernoj literaturi. Objašnjavajući svoje djelo skladatelj je javno postavio pitanje: kako danas pisati operu? Što može biti sadržaj, smisao, oblik opernoga djela u ovom našem i nadolazećem vremenu? Baveći se ranije slično nekonvencionalnim projektima na osnovi književnih predložaka (na primjer čak i Steinbeckovim »Miševima i ljudima«), zagrijao se još prije dvadesetak godina za kazališnu farsu »Govori mi o Augusti« poznatog dubrovačkog pjesnika, danas akademika Luke Paljetka. Došao je do zaključka da je scenski okvir farse tekst koji ironičnošću, apsurdom i gotovo djetinjom razigranošću jednim udarcem neutralizira realizam i romantičarsku emfazu. Uvažavajući takav pristup i poimanje operne estetike, u prvom se trenutku čini da sadržaj Paljetkove »Auguste« nije prikladan za glazbenu pozornicu koja ne želi sići s opernog tla. No skladatelj Juranić našao je odgovarajuću inspiraciju za glazbeno ruho od reda karikiranih likova, kao i zanimljivog suprotstavljanja dvaju polova farse: Kralja, koji živi u predstavi, ali nema imena, i Auguste koju se ne vidi, i koja ostaje samo ime, s opisom idealne žene, i opisom praćenim iznenađujućom glazbenom i vokalnom lirikom ženskoga glasa kao vrlo dobro pogođenim adekvatom verbalnih opisa. Posebno su efektni zborski prizori (isključivo muški); oni odaju veliko iskustvo dirigenata Juranića koji je u zborskom slogu zaista kod kuće, i koji je znao finom ironijom nabaciti i određene asocijacije. Dobro su oblikovani i recitativi koji nerijetko klize u parlando, ali uvijek u dosluhu s okruženjem smanjenog, duhovito instrumentiranog orkestra. Paljetkova i Juranićeva operna farsa »Govori mi o Augusti« zaživjela je na sceni na efikasan, ali i decentan način u kazivanju grotesknih pa čak i drastičnih prizora, koji put i u provokatnom obraćanju gledateljstvu.